The Man Who Killed Don Quixote (2018)

Član čuvenih Pajtonovaca Teri Gilijam (Terry Gilliam) iza sebe ima filmove poput Brazil, Twelve Monkeys i Fear and Loathing in Las Vegas, a na red je napokon došla i njegova ekranizacija knjige o Don Kihotu, koja je zbog nadaleko poznatog 25-ogodišnjeg produkcijskog pakla i čak osam propalih pokušaja napokon kompletirana.

Film prati Tobija (Adam Driver), ciničnog i nadmenog režisera, koji se proslavio debitantskim umetničkim filmom snimljenim u ruralnoj Španiji. Nekoliko godina nakon tog filma, on snima reklamni spot nedaleko od lokacije gde je snimao svoj debi. Odlučuje da poseti to selo i shvata da je njegov boravak ostavio traga na nekoliko stanovnika. Pre svega se to odnosi na Havijera Sančeza (Jonathan Pryce), starog obućara, koji je u zabludi da je on Don Kihot lično, dok je za njega Tobi, u stvari, njegov verni pratilac Sančo Pansa…

Njihovim ponovnim susretom počinje serija komičnih i nadrealnih avantura tokom kojih je Tobi prisiljen da se suoči sa time što je promenio nade i snove stanovnika malog španskog sela. Na tom putu neće moći da razlikuje fantaziju, snove i stvarnost, ali će naučiti da povrati svoju humanost. Radnja filma se centrira oko Don Kihota, pratimo i čoveka koji ga je ubio, ali se sve može posmatrati i kao priča o Don Kihotu u nama samima, koji se svakodnevno bori sa nekim našim, ličnim vetrenjačama.

Ovaj projekat Terija Gilijama mnogi smatraju prokletim i mogu samo da zamislim koliko je bilo potrebno istrajnosti da se isti realizuje. Režiserov san je dostigao mitski status u filmskim krugovima i sasvim je očekivano da nešto što se čeka dugo sa sobom povuče i visoka očekivanja. Verujem da su ta očekivanja razlog što ovaj film, sa svojom maničnom energijom, mnogi smatraju blagim razočarenjem. Slažem se da je na momente pomalo zbrkan, da poseduje nezgodne reference na islamski ekstremizam i nejasno žustru sporednu junakinju, ali je na mene ostavio veoma pozitivan utisak.

Groteska i šašavost fantazijskih elemenata su ukrasi za priču koja se uglavnom nalazi u stvarnom svetu. Havijerova ubeđenja su toliko zarazna da vremenom i Tobi počinje da veruje toj fantaziji, čineći tako da puni džepove zlatnim novčićima i da izbegava progonitelje koji su obučeni kao španska inkvizicija. Kako se stvarni svet povlači, tako dolazimo u Gilijamovu bujnu maštu, koja je na momente ozbiljna, a na momente gotovo dečja. Prateći njegove ideje dospevamo u gusti lavirint pomalo zbrkanih scena i događaja, koji će vam ili biti zabavni ili će vam stvoriti glavobolju.

Zabludu starog obućara sam povezao sa samim Gilijamom, koji se boji da je došao u pozne godine kada više nema šta da kaže, a da samim tim može biti zaboravljen ili čak ismejan. Ovaj film je bio njegova vetrenjača gotovo četvrtinu veka i on ju je napokon savladao. Svi problemi i incidenti koji su pratili ovaj film su samo podgrejali moje reakcije, bio sam oduševljen prostom činjenicom da je uopšte završen, iako mu fali malo ritma (i novca za produkciju). Gilijam je bio i ostao sanjar u materijalističkom svetu, relikvija nekog prošlog vremena i u ovom filmu, između redova, govori o kreativnosti koja proizilazi iz umetničke slobode i istinske nezavisnosti.

Ovaj film je još jedan dokaz koliko je Adam Drajver zanimljiv za gledanje. Veoma dobro se snalazi u naglim smenama fantazije i stvarnosti i sa lakoćom isporučuje i skepticizam i narcisizam, ali i empatiju. Da nema njega u glavnoj ulozi, ovaj film bi veoma lako mogao da prođe kao da je sniman u prošlom veku. Pre neki dan sam spomenuo Džonatana Prajsa, koji je glumio u filmu The Wife, a ovoga puta me je čovek oduševio. Po Gilijamovim rečima, već petnaestak godina je čekao na ovu ulogu i vidi se koliko je uživao i uživeo se sa Don Kihotom. Verujem da bi ranije predviđeni Žan Rošefor i pokojni Džon Hurt takođe bili odlični, ali je mister Prajs prakitčno savršen izbor. U sporednim ulogama se pojavljuju i Stellan SkarsgårdOlga Kurylenko i veoma simpatična Joana Ribeiro.

The Man Who Killed Don Quixote je u osnovi delo o sopstvenom stvaranju, opsesiji samog autora i njegovom beskrajnom snu – hibrid realnosti i fantazije koji smo čekali praktično četvrtinu veka, a čekanje se, u mom slučaju, isplatilo.

moja konačna ocena: 9/10