Sala Samobójców – The Hater (2020)

Pre nekih šest-sedam godina sam pogledao odličan poljski film Sala Samobójców preveden kao Suicide Room. Tek nedavno sam čuo da je stigao spin-of tog filma pod nazivom Sala Samobójców – The Hater koji takođe potpisuje Jan Komasa. Prilikom uvodne špice sam se mislio odakle mi je poznato ime tog reditelja, da bi mi se upalila lampica kako je on potpisao još dva odlična poljska filma koje sam pogledao – Miasto 44 i jedan od najboljih iz 2019. godine, Corpus Christi.

Radnja filma prati Tomaša Gemzu (odlični Maciej Musialovski) koji na samom početku biva izbačen sa pravnog fakulteta. Vidimo da je Tomaš opsednut porodicom Krasucki koja je ranije dolazila na odmor kod Tomaševe porodice na selu. Tomaš se zapošljava u kompaniji koja se bavi odnosima sa javnošću, a njegova sposobnost da troluje i širi lažne vesti putem interneta ga dovodi u situaciju da učestvuje u političkoj kampanji za izbor gradonačelnika Varšave. Tu situaciju i svoje novonastale veštine Tomaš koristi da špijunira, maltretira i kontroliše članove porodice Krasucki…

Ovo je priča o ambicioznom i sposobnom mladom čoveku koji shvata da korišćenje društvenih mreža i virtuelne igre mogu imati vrlo stvarne, opipljive posledice. Iako do dolaska u agenciju nije nikada čuo za Sun Cua i njegovo delo Umeće ratovanja, on vrlo brzo prilagođava vojnu taktiku drevnog kineskog stratega modernom digitalnom svetu. Njegov prvi zadatak nam dokazuje kako uigran tim ljudi koji stoje iza lažnih vesti na društvenim mrežama može uništiti reputaciju svog subjekta, pa onda Tomaš dobija mnogo komplikovaniji i osetljiviji posao –  da se pozabavi liberalnim političkim kandidatom Pavelom Rudnickim.

Scenarista Mateuš Pacevic je tokom trajanja filma uspeo da se pozabavi brojnim temama koje se pre svega odnose na opsesiju društvenim mrežama i etiku prilikom postizanja sopstvenih ciljeva. Posredno pratimo socio-političke probleme koji drmaju modernu Evropu, sa akcentom na jačanje radikalnih desničarskih stavova zbog sve većeg dolazaka migranata, kao i na liberalni elitizam na suprotnoj strani. Zanimljivo je što je Tomašova šefica majka žrtve iz prvog filma, a ona odobrava da Tomaš preko interneta manipuliše drugim ljudima zarad njenih ciljeva.

U filmu Sala Samobójców protagonista je emocionalno nesiguran mladić kome su društvene mreže poslužile kao katalizator sve većeg očaja, a kasnije i kao spas od samoubistva. Tomaš je, na prvi pogled, sušta suprotnost. U javnosti je ambiciozan, proračunat i emotivno stabilan momak, ali kada je sam u sobi vidimo da nije ništa više od očajnika kome ne treba puno da pomisli na samoubistvo. Iako su mu potezi dostojni nekog sociopatskog genija, on je pre svega usamljenik koji ne uspeva nikoga da impresionira. Čak i nakon gledanja filma nisam siguran da li treba da ga poštujem ili žalim, odnosno da li mi je fascinantan ili dosadan.

The Hater uspeva da održi pažnju i relativno frenetičan ritam svih 135 minuta koliko traje, tokom kojih Tomaš razmišlja i povlači nekoliko poteza unapred. Moram priznati da mi se pojedina scenaristička rešenja nisu dopala, pre svega mi je naglo zbližavanje Tomaša i Rudnickog bilo previše isforsirano, a i nisu mi bili baš najjasniji razlozi zbog čega se Tomaš odlučio na tako drastične korake. Finale je odvelo stvari mnogo dalje nego što sam očekivao, ali sam ga protumačio kao ekstreman dokaz koliko je danas ljudima lako manipulisati.

The Hater je provokativni poljski triler koji predstavlja dostojnu alternativu holivudskim filmovima i koji nam prikazuje zastrašujući uticaj društvenih mreža na ljude i događaje.

moja konačna ocena: 8/10