Psycho (1960)

Nije prošlo previše vremena od kako je anonimni kupac otkupio prava na novelu Roberta Bloča o pljačkašu grobova i serijskom ubici – Edu Geinu. Ta novela obradovala je jednog od najvedih reditelja Holivuda tog vremena – Alfreda Hičkoka (Alfred Hitchcock). Iako novela sama nije izazvala previše pažnje, reditelju koji je bio gladan za novim poduhvatima u svojoj već preuspešnoj karijeri, nije bilo potrebno previše vremena za akciju. Svaki uspešan čovek u oblasti u kojoj radi, pre ili kasnije dotakne savršenstvo. U tim trenucima ne može više ni bolje, tako da mora da proba nešto drugačije, a upravo je to bio trenutak kada je Hičkok rešio da napravi najjedinstveniji film tog vremena, a pokazaće sa kasnije, i klasik koji je uneo previše novina u kinematografiju, od čega je najveda zasluga pomeranje granica strave i užasa.

Majstor napetosti rešio je da snimi niskobudžetni film na sopstveni obraz, uprkos protivljenju i rezanju sredstava koja mu obično studiji uplaćuju na kontu novog projekta. Za svega dvadeset hiljada dolara, čuveni reditelj anonimno je otkupio prava na novelu „Psiho“, koju je svojim filmom kasnije načinio poznatom. Vesti o kupovini prava na ovu novelu podigle bi čitavu javnost na noge, jer reditelj koji je tada završio jedan od najvećih filmova svoje karijere „Sever-Severozapad“, ispostaviće se kasnije pravi model Bond filmova, i cena prava na novelu bi se bar udesetostručila, a samim tim bi priča procurela u javnost, tako da bi neizvesnost filma bila svedena na broj ravan nuli. Kako bi sprečio megafonsko uzurpiranje javnosti, Hičkok je dao zahtev da se otkupe svi primerci ove novele kako bi javnost bila odsečena od čitave istorije projekta.

Budžet koji je izdvojen za snimanje izosio je svega osam stotina hiljada dolara. Takav budžet je pravi insekt u poređenju sa epskim spektaklom Stenlija Kjubrika „Spartakus“, koji je iznosio dvanaest miliona, ili tri miliona vrednim filmom „Apartman“ Bilija Vajldera. Međutim, iako kontroverzan i u početku naširoko odbacivan, „Psiho“ de na blagajnama zaraditi dva Vajlderova filma, odnosno nešto manje od Kjubrikovog filma, koji je daleko gledljiviji i popularniji zahvaljujudi partnerstvu sa Kirkom Daglasom, koje će se neslavno završiti. Za budžet kakav je obezbeđen, nisu se mogla očekivati preterano zvučna imena. Hičkok je angažovao mladolikog Entonija Perkinsa (Anthony Perkins) za glavnu mušku ulogu i nešto stariju Dženet Li (Janet Leigh) za glavnu žensku ulogu, kojoj će u filmu biti pričinjen presedan koji nikada ranije nije viđan u filmovima. Za scenario angažovan je Džozef Stefano (Joseph Stefano) koji je poznat po televizijskoj karijeri scenariste. Scenario koji je on pretočio iz novele, postao je veoma gladak, i iako je verovatno prolazio kroz ispravke samog Hičkoka, ali i njegove supruge Alme Revil, definitivno je postao sinonim za psihološka nadigravanja i psihološke efekte koji mogu da snađu protagoniste jednog filma. U prilog tome govori filozof i analitičar Slavoj Žižek u filmu „Perverznjakov vodič kroz kinematografiju“, o čijoj teoriji će biti više reči nakon što se razvije filmsko klupko.

large_psycho_blu-ray_1x

Uvodna špica kojom počinje film dovoljno je dramatična koliko i film koji predstavlja. Iako je iluzija filma razbijena imenima ljudi koji stoje iza istog, muzika Bernarda Hermana u kombinaciji sa jedinstvenim i ritmičnim pomerajima na ekranu nanosi svojevrsan strah od nepoznatog. Hičkok otvara scenom u kome uspostavlja mesto radnje – Feniks, Arizona, ali dodaje i vreme u kome se radnja odvija, a to je 11. decembar. U filmskom svetu uspostavljanje mesta radnje isto je kao i opozdravljanje poznanika pri prvom susretu. Sa tih scena polako se pomeramo do određenog hotela i na krajnje voajerski način uledemo kroz prozor koji je zatamnjen roletnama, ali ne potpuno, tako da odmah, kao grom iz vedra neba, vidimo glavnu glumicu Merion Krejn (Dženet Li) koja u jednoj potpuno opuštenoj varijanti leži na krevetu pored kojeg, do pasa go, stoji Sem Lumis (John Gavin). Nije potrebno previše naglašavati rečima šta se između njih dvoje upravo dogodilo i šta bismo zatekli da smo došli par minuta ranije. Njihov razgovor je klasičan razgovor u kome njih dvoje otvaraju vrata svom zajedničkom životu, jer su oni ljubavnici koji moraju da se kriju od drugih, a pre ili kasnije takav status ljubavnika postane dosadan. Samim tim, otvara se prostor za ono što će kasnije uslediti.

Sastanak sa ljubavnikom je ujedno razlog zbog koga je Merion zakasnila na posao, a sve to je zataškala pričom o glavobolji u razgovoru sa svojom koleginicom koja biva prekinuta na klasičan Hičkokovski način u kome nas ostavlja željnim onoga što nije izrečeno. Međutim, tako brz prelazak sa jedne osobe na drugu predstavlja svojevrstan uvod milioneru Tomu Kesidiju, koji je došao u njihovu firmu da pazari kuću svojoj osamnaestogodišnjoj ćerki za tadašnjih četrdeset hiljada dolara. Presedan je to što je tako lepo raspoloženi Tom nonšalantno seo na Merionin sto i pohvalio se kako sa sobom nosi samo toliku količinu novca koji sebi može da dopusti da izgubi. Ova izjava je apsolutni presedan za nastavak filma, jer je ta rečenica kapija koja je širom otvorena nekoj vrsti malverzacije novcem od strane Merion, kojoj je taj isti novac poveren da ga odnese u banku. Kod svoje kuće, Merion dolazi na ideju da ukrade novac, koja nije tako očigledna sve do sledeće scene, kada u gradu sreće svog gazdu, gde se javlja najdramatičniji trenutak od kraja uvodne špice. Ono što predstavlja problem jeste to što je on uopšte nije prepoznao.

Merion apsolutno iscrpljena staje pored puta da se odmori, gde iscrpljena uspe da zaspi, nakon čega se zatamljuje ekran i ponovo otamljuje sledećeg dana, kada je budi sumnjičavi policajac, čijoj sumnjičavosti gode naočari za sunce, koje ne skida sa lica. Nakon što se uverio u ispravnost tablice koja je ANL-709 (anal), što pojedini filmski analitičari vide kao jednu perverznu foru u gomili drugih koji se kriju u filmu. I dok Merion pokušava da pobegne sumnjičavom policajcu, rešava da se otarasi automobila koji je kompromitovan od strane istog. Međutim, ona na najtraljaviji mogući način pronalazi drugi automobil koji brzinom svetlosti kupuje bez ikakvih testova, što je sumnjivo ne samo prodavcu automobila, kome je Merion prva mušterija tog dana i on kao sujeveran uspeva da namiriše nevolju, ved i sumnjičavom policajcu koji je nekako uspeo da je pronađe. Sva traljava, ona u toaletu pored ogledala vadi novac kojim treba da plati automobil, i to je trenutak kada Hičkok prvi put uvodi ogledalo u ovom filmu. Ogledala su ocenjena kao objekt koji invertuje ono što je sa druge strane. Ogledalo postaje svojevrstan paravan, i kada se pored njega stavi jing, u odrazu se vidi jang. Merion ovde postaje ona prava Merion, žena koja je ukrala novac, a ne žena koja samo želi da kupi automobil.

4017

Veoma inovativna scena u filmu jeste scena u kojoj Merion upravlja svojim novim automobilom i zamišlja šta se odvija sa ljudima koje je prevarila. Samo ovom scenom, Hičkok postavlja ovaj film na najvišu lestvicu psiho-horora, a ono što će uslediti biće više nego šokantno, bar za svet tog doba. Merion pravi drugu veliku grešku nakon što je ukrala novac, a kao pomoć u pravljenju te greške priskače joj gusta kiša, baš u trenutku kada je prilazila Bejts motelima, što je prava nesreća za nju, ali ispostaviće se, ne i presudna. Međutim, kiša nije krivac za to što se Merion odlaskom u Bejts motel uvalila u vede neprilike, naprotiv, kiša je ta koja je još jedan šamar za oporavak, jer dolaskom u motel, Merion dobija priliku da sagleda ono što je učinila i vrati se nazad. Dolazak u ovaj motel nije morao da bude neophodno loš potez. Merion ga je načinila takvim i videćemo kasnije i zašto.

Dok svira ispred motela na strašnoj kiši, iz kuće iza motela izleće Norman Bejts (Entoni Perkins), koji se žali na to što je pomeren auto-put koji mu je obezbeđivao gomile mušterija. U tom trenutku drugi put vidimo Merion i njen odraz u ogledalu koje je postavljeno na neobičnom mestu. Merion se ovde potpisuje lažnim imenom u knjigu gostiju i kao adresu navodi Los Anđeles, iako je ustvari iz Feniksa. Recimo da lažno predstavljanje nije toliki problem, jer da kasnije nije pogrešila, nikoga ne bi bilo briga, jer nije sve to potkrepila ličnom kartom ili nekim drugim dokumentom. Tu nastupa rečenica koja je veoma važna za ono što se sugeriše u filmu, a što niko do sada nije primetio. Merion se raspituje koji je najbliži grad u okolini, i Norman kaže da je to Fervel (eng. Fairvale) na svega 15 milja. Međutim, ime ovog grada na engleskom se izgovara kao Farewell, što znači „zbogom“. Ako ime ovog grada prevedemo u zvučno značenje, a to je „zbogom“, a broj milja u broj minuta, a to je petnaest, dolazimo do zaključka da Hičkok podsvesno sugeriše da do „zbogom“ ima 15 minuta. Ova rečenica se pojavljuje u dvadeset devetom minutu filma. Norman je nudi večerom, gde ona pristaje i to je prvi trenutak kada čujemo Normanovu majku, koja izvodi klasičan Edipovski čin ljutnje na devojku sa kojom je Norman u kontaktu.

Norman nekako uspeva da nagovori Merion da večeraju u njegovoj kancelariji, i to u sobi iza, koja je krcata prepariranim pticama koje otvaraju teme za razgovor između njih dvoje. Ovo predstavljanje ptica, svojevrstan je omaž Hičkokovom sledećem projektu, ili bar proročanstvo koje se kasnije ostvarilo snimanjem filma „Ptice“ 1963. godine. „Dečakov najbolji prijatelj je njegova majka“, zaključuje Norman, time se na kratko poverivši svojoj novoj poznanici. Izgleda da mu je dosadno i da nema sa kime da priča kada je tako druželjubiv i pričljiv prema takvoj strankinji. Bez ikakve sumnje, iz ovog razgovora se fokusiramo na Normanov karakter i njegovu priču, i da nema ove scene, Norman bi nam ostao apsolutno nepoznat, a njegovi motivi i njegov život pre ovog događaja apsolutno nebitni. Norman je veoma dobar i pažljiv prema Merion, njihov razgovor je veoma topao i brižan, tako da to postaje trenutak kada Merion shvata da je napravila lošu stvar i želi da se okrene nazad i ispravi celu ovu šaradu koju je sama sebi stvorila. To bi i dalje bilo još uvek izvodljivo, da nije sugerisala Normanu da svoju majku odvede u ludnicu. „Svi ponekad malo poludimo“, zaključuje Norman pokušavajući da sakrije da ga je Merion uvredila, dok sa druge strane, Merion to ne vidi i najsrdačnije se izvinjava Normanu i odvaja izgovorom da mora da se odmori jer je sutra očekuje put „nazad u Feniks“. Još uvek ništa strašno, možda je iz Los Anđelesa, ali ide u Feniks. Međutim, njena treća i presudna greška koju je napravila sebi i time zakopčala svoje moguće izbavljenje iz čitavog ovog nereda u koji se upustila, bilo je to što se ponovo predstavila, ali ovog puta svojim pravim imenom – Merion Krejn, kojim se nije potpisala u knjigu gostiju.

univ_psycho_frame_c

Kao i svaki čovek sa bar kojom moždanom vijugom, Norman je to primetio i proverio u knjizi gostiju da li je Merion zaista Merion i utvrdio da se potpisala drugačijim imenom u knjigu gostiju nego onim kojim mu se lično predstavila. Upravo je to trenutak kojim je Merion zapečatila svoju sudbinu i probudila zlo koje će joj se kasnije dogoditi. Sugestiju da bi Norman mogao biti taj koji će zapečatiti sudbinu Merion Krejn, jeste scena u kojoj gleda kroz malu rupu u zidu između njegove kancelarije i kabine broj jedan u kojoj je Merion, koja se upravo sprema za tuširanje. U rimejku Gusa van Santa, čitava scena je odrađena na daleko slobodniji način. Merion računa koliko je novca potrošila i kako bi mogla da ga nadoknadi. Trenutak kada pocepa papir i baca u WC šolju je trenutak koji je izazvao kontroverze i načinio revolucionarni potez u istoriji kinematografije. Naime, pre ovog filma, niko nikada nije prikazao WC šolju na filmu. To se činilo nepotrebnim, nepoštenim i prljavim, ali naspram ovog poteza, ono što će uslediti apsolutno potire ovu veoma važnu činjenicu.

Merion odlazi na tuširanje, i tada nastaje scena na koju je Hičkok potrošio sedam dana snimanja i koju je hteo da ostavi kao tihu, što bi bio katastrofalno loš potez. Tačno u četrdeset sedmom minutu, skoro onako kako je i predviđeno podsvesnom šalom reditelja, Normanova majka dolazi i ubija Merion Krejn. To je bilo njeno zbogom, to je osveta za sve uvrede i kazna za laži. Ova scena je ključna scena filma, jer je ubistvo pod tušem postalo glavna noćna mora, jer je ovo mesto ubistva univerzalno mesto na kome svi dobiju priliku da se identifikuju sa glavnom glumicom i negde duboko u svojim mislima prisete se ove nesreće, što je bio glavni strah ljudi koji su gledali film. Potez ubistva po tušem, iako tako dugo sniman u odnosu na čitav film, nije perfektan. Hičkok je namerno odlučio da snimi film u crno-beloj tehnici da bi umanjio efekte koji se u njemu pojavljuju, a to je upravo krv, koja je pod uslovima crno-bele tehnike mogla da bude običan čokoladni sirup, koji je zapravo korišćen u krvavim scenama, ali realnost scene uništava čist nož, odnosno stvara se lažna slika o tome da osoba može da bude ubijena bez prljanja noža, što je klasična greška, a ne zabrana komiteta za nadzor filmova radi smanjenja terora koji se prikazuje. Niko nikada pre Hičkoka nije ubio glavnu glumicu u prvoj polovini filma. Ono što je još brutalnije od svih ovih revolucionarnih poteza, jeste to što je ovaj film prvi horor film koji je kao ubicu prikazao ljudsko biće. Do tada su to uvek bila čudovišta.

Sa krvi koja se sliva kroz čep kade, prelazimo na beskrajni pogled mrtve Merion Krejn, a odmah saznajemo da je Norman uplašen onim što je njegova majka učinila. Norman dolazi do kabine broj jedan, i sav zastrašen, čisti mesto zločina. Iako čitava scena traje deset minuta, čini se kao da traje daleko kraće, uglavnom zbog perfekcije koju Norman prikazuje čišćenjem i osećajem za detalje koji su veoma uočljivi. Iz ove tačke gledišta shvatamo da nije novac taj koji je direktno doneo smrt Merion, upravo je njen dug jezik i pohlepa bila ta koja ju je ubila. Novac nikada nije dovođen u pitanje, niti je postao bitan Normanu koji je čitavu kabinu čistio, naprotiv, novac je apsolutno nebitan, i on zajedno sa svim stvarima ide u prtljažnik, a onda i u okolnu močvaru.

Psycho3

Sestra Merion Krejn, Lila Krejn (Vera Miles) dolazi u radnju Sema Lumisa da vidi šta se dogodilo sa Merion. Ovim ona pokazuje da zna da su njih dvoje u vezi. Međutim, tu nastupa još jedna ličnost, a to je detektiv Milton Arbogast (Martin Balsam). Arbogasta je unajmio Tom Kesidi, isti onaj koji je rekao da može da priušti sebi da izgubi četrdeset hiljada dolara, a sada tako očajnički pokušava da ih povrati. Arbogast jeste inteligentan i sumnjičav, ali nema nešto specijalno što bi ga kasnije održalo u životu. On instiktivno kreće da istražuje nestanak Merion, i gle čuda, dolazi u Normanov motel, gde Norman pokušava da uspostavi normalan razgovor i očisti sebe kao sumnjivca, iako mu je apsolutno jasno da je izložen svetu laži u koji se sam upliće kao pile u kučinu, baš na isti način kao i Merion, što sa ove tačke gledišta pokazuje da je Merion samo ljudsko biće koje ume da pogreši i samim tim antagonizuje Normanovu majku koja ju je ubila. Arbogast je u ovom trenutku sa Normanom isti što je Norman bio sa Merion – uhvaćen u laži. U razgovoru između njih dvojice razmenjuju se krupni kadrovi kojima Hičkok naglašava koliko je delikatna i problematična situacija u kojoj se obojica nalaze.

Arbogast u nastavku čini jednu veoma dobru stvar, a to je da se javlja iz motela i objašnjava kako napreduje sa istragom. Da to nije uradio, film bi mogao odmah da se završi bez ikakvih zaključaka o tome gde su Merion, Arbogast i četrdeset hiljada dolara. Arbogast nakon ovog trenutka odlazi u Normanovu kuću, što je naše prvo prisustvo u ovoj kući od početka filma. Sama scena prilično je opasna i terorišuća. Arbogast je tih i polako razgleda gde se nalazi. Nekim čudom odlučuje da se popne niz stepenice, ne interesuje ga šta ima levo i desno, njega odjednom interesuje šta ima gore. Na scenu nastupa majstor Hičkok, koji nas postavlja u neko stanje ptičije perspektive, sa koje možemo da vidimo ceo zločin koji de se dogoditi, a koji nam tako blisko sugeriše. Arbogast biva ubijen na stepenicama od strane Normanove majke, a kasnije izboden više puta, opet bez krvi na nožu, pre nego što se slika zatamni, a mi se prebacimo na treći deo filma, u kome Sem i Lila treba da dođu u Bejts motel, od koga se gubi trag detektivu Arbogastu.

Oni se pre toga obradaju šerifu Fervela, koga Hičkok prikazuje na neobičan način, iz profila. To ne bi bio problem da šerif na neki način ne štiti Normana onda kada Lila pretpostavi da se u Normanovom motelu dogodilo nešto loše. U ovom trenutku šerif priča Normanovu priču, i tada prvi put saznajemo da majka Normana Bejtsa nije živa, što nas dovodi do pitanja ko je žena koja je ubila Merion Krejn i detektiva Arbogasta. Sa ove tačke gledišta možemo ovaj film da poredimo sa dosta mlađim filmom Tobija Hupera „Teksaški masakr motornom testerom“, u kome je „Kožno lice“ ubica koji teroriše gradić, labavo baziran na Edu Geinu prema kome je rađen lik Normana Bejtsa, a u njemu je šerif na strani lošeg. Recimo da su te dve priče bar mlako povezane, onda dolazimo do zaključka da bi šerif u ovom filmu mogao da brani Normana Bejtsa, čak i da bude u nekim odnosima sa njim, bili ti odnosi rodbinski, zaštitnički ili bilo koje treće vrste.

Nakon toga, Norman odlazi na sprat gde uzima svoju majku i nakon raspravljanja je spušta u podrum. Ona kao da se protivi, ali onda pristaje nakon Normanovog pritiska, i odnosi je u podrum. Treći susret sa posetiocima odigrava se sledećeg dana, kada Norman prihvatta Lilu i Sema kao stanare u motelu. Međutim, Norman nije nimalo naivan i čuva dozu sumnjičavosti prema novim gostima. Ta doza nije nimalo zaludna, jer Lila i Sem loše skrivaju svoje namere. Oni ulaze u prvu kabinu i tu, pored WC šolje, pronalaze deo papira na kome je Merion računala koliko je para potrošila, što im je dokaz da se Merion ovde zaustavljala. Međutim, Norman je vrlo lako mogao da odsluša ceo razgovor jer je bio u svom kabinetu, setimo se, kroz rupu u zidu je čak mogao i da ih vidi.

Janet-Leigh-in-Alfred-Hit-001

Lila je ta koja odlazi u kuću kao druga osoba u filmu, dok Sem zadržava Normana. Lilu isto interesuje šta se nalazi na spratu, i ona ulazi u sobu Normanove majke i otkriva ulegnuće u krevetu i haljine. Hičkok ponovo insistira na ogledalima koja plaše Lilu kada spozna sopstveni odraz u njima. Sa druge strane se gradi neizvesnost Semovog odraza dok provocira Normana koji se pravda kako je imao odlično detinjstvo. Lila pronalazi u drugoj sobi ploču Betovenove Treće simfonije posvećene Napoleonu, a kasnije preimenovane u „Eroica“ (herojska), u sećanje jednog bivšeg heroja, kako je Betoven zamislio. Ova ploča nema nikakvog uticaja na film, sem što opet sugeriše svojim imenom „Eroica“ na reč erotika. Norman je konačno isprovociran od strane Sema i zadaje mu udarac, dok Lila beži u podrum skrivajući se od Normana koji je furiozno uleteo u kuću. Umesto da Lila izađe iz kuće, ona silazi u podrum gde sa leđa otkriva gospođu Bejts, a onda kada je okrene shvata da je to samo njen leš. Kada je Norman sišao u podrum, otkriva nam se kao ubica. Obučen u majkinoj haljini, u toku dramatičnog muzičko-vizuelnog trenutka, pokušava da ubije Lilu sav srećan, ali ga Sem zaustavlja u toj prljavoj nameri.

Sada se možemo vratiti na Slavoja Žižeka i njegovu pretpostavku koju je izneo u filmu „Perverznjakov vodič kroz kinematografiju“. Naime, ono što je Žižek izneo u pomenutom dokumentarcu jeste to da kuda predstavlja Normanov karakter. Prema Frojdu, svaki karakter izgrađen je iz tri činioca: ida – osnovnog gradivnog bloka koga čine najprimitivnije potrebe, ega – naše ličnosti, onoga što smo mi u javnosti, i super-ega – onoga što nikada nećemo biti. Čovek je rastrzan između ova tri bloka u svom životu, a budući da Normanova kuća ima tri nivoa, Žižek pretpostavlja da je prizemlje Normanov ego, prvi sprat Normanov super-ego, a to je njegova majka, ono što je on kada se popne na prvi sprat, jer samo tada i u trenutku kada silazi niz stepenice, odnosno dok se spušta sa super-ega na svoj ego; čujemo majčinski glas, dok je podrum Normanov id – prljav i prazan.

U poslednjoj sceni saznajemo kako se situacija razvila, i upravo je ovo scena za one kojima posle ovakvog razvitka situacije ništa nije jasno. Norman je postao svoj super-ego, on je preuzeo majkin glas i njen stil. On je taj koji je imao podvojenu ličnost, pola Norman – pola Normanova majka. Saznajemo da je on ubio svoju majku i njenog ljubavnika i zašto ih je ubio. Ovakva scena bila je neophodna da bi razjasnila šta se čitavo vreme dešavalo iza kulisa i popunila rupe u priči koje su ostale otvorene za špekulacije. U poslednoj sceni imamo kontakt sa Normanom, kome smeta jedna muva, ali on ne želi da je ubije, jer time želi da pokaže koliko je on, odnosno ona u ovom slučaju, dobra osoba. Film se odjavljuje scenom u kojoj Norman gleda pravo u kameru ispod obrva, nekako slično sceni koju je kasnije Kjubrik stvorio i koja je nazvana „The Glare“. Možda je Hičkok pravi otac ove scene, jer je ovaj film pravi dokaz, a možda je Kjubrik upravo u ovoj sceni video potencijal za nešto inovativno u kinematografiji? Film se konačno završava izvlačenjem automobila iz močvare, zajedno sa natpisom „The End“, koji je u to vreme bio nepopularan i demode način da se završi film.

Bez ikakve sumnje, „Psiho“ je postao instant hit. Iako je prvi put izgledao očajno, iako je trebalo da postane film sa scenama bez muzičke podloge, postao je film koji je najjedinstveniji po svojoj sofisticiranoj kombinaciji muzike i filmskih scena. Upravo je u ovom filmu postalo jasno kako treba da izgleda jedan horor film, i upravo je „Psiho“ postao model po kome su rađeni recepti svih ostalih horor filmova. U filmu „Hičkok“, napravljena je retrospektiva događaja za vreme snimanja ovog filma, u kome je akcenat bačen na odnose Alfreda Hičkoka i Alme Revil koje su igrali Entoni Hopkins i Helen Miren, dok je Skarlet Johanson igrala Merion Krejn i u filmu je istaknut odnos između nje i Alfreda Hičkoka. Kada se govori o Hičkokovoj karijeri, ovo je jedan od najčešće spominjanih filmova. Džon Karpenter je iz ovog filma pronašao inspiraciju za svoj niskobudžetni „Noć veštica“, a Stiv Miner u filmu „Noć veštca, 20 godina kasnije“, pravi omaž filmu scenom u kojoj Lori Strod (Džejmi Li) naleće na stariju gospođu koju igra njena majka Dženet Li, odnosno Merion Krejn iz filma „Psiho“. Ona odlazi do automobila kojim se vozila u filmu „Psiho“, dok je prati centralna muzika filma, čime reditelj Stiv Miner sugeriše omaž publici koja se bori da prepozna ko je ko, kao i da uklopi taj nebo plavi automobil u sliku crno-belog filma „Psiho“.

10/10

Autor: Zlatan Stajić

Psycho 1960 Alfred Hitchcock Anthony Perkins pic 4