-They do it with farm animals all the time.
-Well, I am not a goat!
Tekst za ovaj film se može započeti isto kao za Leave No Trace, samo što je ovoga puta u pitanju druga autorka. Private Life je nova drama nezavisne filmašice Tamare Dženkins (Tamara Jenkins), koja, kao i Debra Grenik, nema previše filmova u svojoj karijeri, ali iza sebe ima nominaciju za Oskara u kategoriji scenarija za The Savages. Nakon premijere na festivalu Sundance, ovaj film je preuzeo Netflix, a na taj način je lako došao do svakog ljubitelja indi radova.
Radnja filma prati Ričarda (Paul Giamatti) i Rejčel (Kathryn Hahn), par umetnika u četrdesetim godinama, koji na sve moguće načine pokušavaju da dobiju dete. Dok nižu neuspehe tokom veštačke oplodnje, pronalaženja surogat majke i usvajanja deteta, njihov doktor im predlaže da u reprodukciju uključe treću osobu, koja bi im omogućila zdrave jajne ćelije. Njih dvoje to glatko odbijaju, a njihov odnos se bliži ivici, sve dok im se u život ne uključi nećakinja Sejdi (Kayli Carter), koja je napustila koledž. Pored nje, Ričard i Rejčel će ponovo uzeti sve opcije u razmatranje…
Ričard i Rejčel se ne ističu previše – žive u iznajmljenom stanu, on se bavi pozorištem i prodaje kisele krastavce sa strane, dok je Rejčel pisac kratkih priča, koju očekuje izdavanje knjige. Njima se ne dešava nešto tragično ili tužno i nema nekog neočekivanog obrta koji bi im promenio živote. Međutim, oboje imaju neispunjen san, a to je da svoje živote obogate detetom i ne štede resurse kako bi ga ispunili.
Problem nastaje jer ispunjenje tog sna ne zavisi od njihovih želja, potreba ili finansijskog stanja, nego biološkog sata i načina života koji su vodili, u kome se potomstvo konstantno odlagalo. U njihovim životima je jedino bitno ispunjavanje medicinskih i bioloških zahteva za dobijanje deteta, a film na težak, ali i na simpatičan način prati njihove napore, prepreke i obaveze. Sa lošim vestima se mora živeti i to što im se dešava nije njihova krivica, ali u tim biološkim činjenicama postoji dosta neizgovorene tenzije, koja itekako počinje uticati i na njihov odnos.
Iako većinu vremena provode baveći se stvaranjem potomstva, vrlo lako se primeti da su naši junaci intelektualci dobrog srca. Kad im situacije to dozvole, vidimo i njihovu smešnu stranu, pa se zbog toga Private Life može svrstati i kao komedija, iako bi to bilo relativno pogrešno. Izvor komedije su oni kao likovi, apsurdne situacije u kojima se nađu, ali i njihova sposobnost da uvide takve situacije i da priznaju sebi da su komični. Iako humor nije nepohodan u tim scenama, on osvežava film i našim junacima dodaje neophodnu dozi ljudskosti. Dolaskom Sejdi, stvari se na emotivnom i psihološkom planu dodatno komplikuju.
Mišljenja sam da je najteže tumačiti ljude iz života, koji su u isto vreme i specifični i sasvim obični, a glumci su u ovom filmu itekako dorasli zadatku. Performansi čitave ekipe su odlični, počevši od Pola Đamatija i Ketrin Han, koji se se trude da ostanu čvrsti i da ne padnu u očaj dok se paze da jedno drugom ne kažu nešto pogrešno, do Kejli Karter, koja ubedljivo predstavlja pomalo naivnu i svojeglavu devojku, koja nije svesna izazova pred njom. Imao sam mali problem sa sporednim likovima poput Kejline majke ili Ričardovog kolege sa posla, koji komplikuju već dovoljno zamršenu situaciju.
Private Life je odlična, zabavna i realistična indi drama, koja osetljivoj temi veštačke oplodnje, uz pomoć kvalitetnih karakternih glumaca i odličnog scenarija, pruža uverljive doze ljudskosti i humora. [yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]