No Time to Die (2021)

No Time to Die je 25. film o čuvenom agentu Džejmsu Bondu koga po peti i poslednji put tumači britanski glumac Danijel Krejg. Iako je prvobitno najavljen Deni Bojl, režiju potpisuje Keri Fukunaga koji je najpoznatiji po svom radu na seriji True Detective, dok je na scenariju, kako to biva sa blokbasterima, radilo čak četvoro ljudi. Nakon nekoliko odlaganja zbog pandemije korone film je premijerno prikazan 28. oktobra, a za distribuciju je bila zadužena kompanija Universal Pictures koja preuzela prava od Sony Pictures nakon filma Spectre.

Na početku filma Bond je pet godina u penziji i uživa u mirnom životu na Jamajci. Rutinu mu prekida dolazak starog prijatelja Feliksa Lajtera iz CIA koji traži njegovu pomoć u potrazi za Valdom Obručevim, naučnikom koji je razvijao nanooružje za MI6 i koga su oteli ruski kriminalci. Zaplet uključuje tehnološko oružje koje na osnovu DNK može precizno da cilja osobu, grupu ljudi ili gene čitave rase. Ispostaviće se da je misija mnogo komplikovanija nego što je izgledalo, što Bonda dovodi na trag misterioznog zlikovca naoružanog opasnom novom tehnologijom.

Filmove o Džejmsu Bondu tradicionalno karakteriše manje-više šablonski scenario ili (da se tako izrazim) određeni skup pravila za snimanje, ali svaki put postoje određena očekivanja koja dolaze sa svakom novom avanturom ovog tajnog agenta. No Time to Die je sa svakim odlaganjem zbog pandemije dobijao na interesovanju i iščekivanju, a u prilog tome je išlo i što je ovo poslednji film Danijelu Krejgu u ovoj franšizi. Već uveliko se traži njegova zamena, mada se može reći da je ona možda i pronađena u vidu Lašane Linč koja je preuzela Bondovovo kodno ime 007 u ovom filmu.

Krejgov mandat u ovoj franšizi je bio nedosledan i neizvestan jer je glumac posle svakog filma pretio otkazom, a i zbog toga što mi nikada nismo imali tačnu verziju kako njegov Bond treba da izgleda. Počeo je kao generički akcioni heroj, dao nam je nekoliko bleskova humora koji je decenijama definisao lika, a povremeno je dozvolio tvrdoglavom i naizgled nedodirljivom čoveku da pokaže neku fizičku ili emocionalnu ranjivost. Džejms Bond nakon njegovog predstavljanja nema više onu tradiconalnu hladnokrvnost koja ga je krasila, ali je dobio mnogo više na ljudskosti i relevenatnosti za ovo vreme.

Dopalo mi se što su scenaristi promenili formulu, očekivanja i pravila ovih filmova. To se može naslutiti od uvodne scene koja je ostala bez tradicionalnog akcionog spektakla i umesto toga dobijamo tih i tužan flešbek. Krejg u ovom filmu koristi slobodu da radi šta god želi sa ulogom i scenario mu odlučno daje priliku da definiše svoju varijaciju Bonda koja će biti najneočekivanija – tragična i emocionalno najizloženija. Međutim, sa druge strane, on ostaje šarmantan, zabavan i vešt i primetno je da se više smeje nego u prethodna četiri filma zajedno.

Moj utisak je da je scenario bio toliko zauzet vezivanjem labavih krajeva prethodnih filmova, kao i kreiranjem Bondovog ličnog i romantičnog narativa radi emocionalnog efekta, da je njegova sopstvena radnja smeštena u drugi plan. Zaplet je izgovor da se tajni agent vrati u pravi svet i ponovo ujedini sa starim saradnicima, ali najkvalitetnije scene i najbolji momenti praktično nemaju mnogo veze sa njime. Tu posebno mislim na scene koje uključuju Bonda i Medlin (Lea Sejdu), čija romansa nadoknađuje ono što je izgledalo plitko u Spectre, iako sama Medlin nije iskorišćena ni približno koliko je mogla biti.

Dve najveće mane ovog filma se svode na korišćenje negativaca. Ernst Stavro Blofeld koga tumači Kristof Volc je ponovo kriminalno zapostavljen i prosto me je bilo žao što takav glumac ima tako malo minuta u filmu. Što se tiče Ljutsifera Safina, on je nedvosmisleno jedan od najslabije napisanih i realizovanih negativaca u Bondovoj franšizi. Rami Malek jednostavno nije imao sa čime radi i njegov lik uopšte ne izgleda opasno, iako nam je jasno dočarao tragičnu pozadinu koja je učinila da postane takav kakav jeste.

No Time to Die ima dobrih strana koje uključuju tradicionalne gedžete i aston martine, igre mačke i miša poput onih scena u šumama Norveške i akcione sekvence kojima je Fukunaga pružio dosta realnosti (iako i dalje protivnici padaju kao pokošeni). Subjektivno najveći plus ovog filma je pojava beskrajno sipmatične Ane de Armas koja je u scenama na Kubi opravdala svaku sekundu svog pojavljivanja i prosto mi je bilo žao što je nije bilo više u filmu. Takođe, moram konstatovati da nisam ni primetio da film traje 160 minuta i da je samim tim svoju funkciju eskapizma uspešno realizovao.

No Time to Die je daleko od najspektakularnijeg Bondovog film do sada, ali je sasvim sigurno pristojan i zadovoljavajuć epilog Krejgovog mandata koji fino objedinjuje sve aspekte nekonformističke inetrpretacije ovog glumca koje su učinile da čuveni tajni agent vremenom postane lik o kome ćemo brinuti.

moja konačna ocena: 7/10