Mr. Robot (2015-)

Kako originalno započeti predstavljanje, odnosno preporuku za gledanje ove serije, a da ne sadrži onu učestaliju, sve dosadniju i naporniju rečenicu ovo je zasigurno najbolja serija koja se pojavila u poslednjih par godina? Znate kako, pa ovom mojom, pomalo nadmenom i dosta pretencioznom izjavom DA OVO JESTE NAJBOLJA SERIJA KOJA SE POJAVILA u poslednjih par godina od svih novih serija koje su najbolje što su se pojavile u zadnjih par godina. Čak idem toliko daleko da izjavim da je Mr. Robot, u ovom trenutku NAJBOLJA SERIJA koju možete (i morate) pogledati. Mislim da sam uspela u svojoj nameri da malo razbijem monotoniju uvoda kod predstavljanja neke nove serije i da vas bar time zainteresujem da dalje pročitate o čemu se konkretnije radi.

Nikada nisam spadala u većinu, tako da sam vešto izbegla i to fiktivno more (nazovite kako god želite) onih recenzenata koji pišu svoje recenzije, osvrte, preporuke i slično u profi điru – često su ni tamo ni ovde. Po mom mišljenju, recenzija je tek kompletna i potpuno nečija tek onda kada se potpuno unesete u sopstveni osvrt, prestanete da pišete isključivo radi sebe i to počnete da radite radi ljudi koji vas čitaju, na kraju krajeva, radi same preporuke filma ili serije. Oni recenzenti koji uporno ističu u sopstvenom i ličnom osvrtu PODJEDNAKO i dobre i loše strane filma ili serije za koje pišu, ne prevagnjujući ni na jednu stranu, takve lično ne volim da čitam. Pa pobogu, odlučite se već jednom, kojoj strani više vučete, preporuci ili antipreporuci, valja li ili ne? Valjda imate neki stav, sopstveni utisak? Ne može svaka recenzija da bude siva, neke moraju biti crne ili bele. Valja ALI znači da ne valja, a ne valja ALI ima neke dobre strane, znači da ipak možda valja.

Međutim, najviše se klonim onih koji se gađaju stručnim terminima koji većina ljudi (laika) ne razume, a opet istim tim ljudima predstavljate film ili seriju. Nadam se da ste već zapratili moje osvrte i u kom stilu idu, tako da možete očekivati da će ovaj osvrt biti subjektivniji da subjektivnije ne može. Biće to prava PREPORUKA za gledanje, dosta pojednostavljeno predstavljena i sve to ću vam probati poturiti pod moj dobro već znani subjektivno argumentisan stav, pa ako prođe, super, a ako ne, realno, ja sam ipak u pravu oko ove serije.

Mr Robot 2

Elem, dosta smarajućeg uvoda, da kažem koju i o sinopsisu serije koju vam predstavljam. Radnja serije se vrti oko Eliota Aldersona (Rami Malek), Njujorčanina, sposobnog kompjuterskog programera koji radi za kompaniju imena Allsafe koja se bavi bezbednošću internet informacija. Allsafe i slične firme rade za najveće korporacijske gigante na svetu, a u ovom konkretnom slučaju radi se o gigantu imena ECorp ili kako Eliot voli reći Evil Corp koju on prezire. Uopšteno, malo šta ne prezire. Eliot prezire svoj posao, svakodnevnicu, celokupno društvo, ljude koji rade sa njim, uopšteno, ljudsku rasu. On je miran, tih, povučen, asocijalan, živi u svom svetu, povremeno koristi morfijum da lakše prebrodi dan.

Međutim, noću se Eliot pretvara u svojevrsnog superjunaka hakera koji prati kriminalce, dilere, pedofile i slične, koje raskrinkava i time, na neki uvrnut i jako čudan, nesvakidašnji način, čini dobra dela. Ali Eliot ne hakuje samo takve ljude, on hakuje sve, pa i svog psihijatra Kristu Gordon (Gloria Reuben), koju sažaljeva. Eliot ima jako mali krug ljudi koji mu nešto znače, između ostalih tu je njegova radna koleginica i prijateljica od detinjstva Angela Mos (Portia Doubleday) u koju je potajno zaljubljen, i njegova povremena devojka/dilerka Šejla (Frankie Shaw) koja mu nabavlja drogu za odvikavanje od droge. Njegova svakodnevnica dobija svoj mali lični zemljotres kada mu u metrou pristupi misteriozni čovek srednjih godina koji sam sebe naziva Mr. Robot (Christian Slater) koji ga vrbuje za veliki hakerski projekat koji bi mogao promeniti svet.

Nakon što ste pročitali sinopsis, zaboravite ga. Uopšte nije sve tako kako sam napisala. Jeste to sinopsis serije, ali sama postavka serije je da ništa nije onako kako se čini. Zaista mislim da ne preterujem kada kažem da smo konačno dobili nešto što smo svi čekali i konačno dočekali. Dobili smo seriju koja je atipična, iako se na prvi pogled ne čini tako. Dobili smo intrigantan serijski proizvod koji, kako odmiče sa svakom novom epizodom, donosi konstantno nešto sveže i inovativno, u dozama na koje nismo navikli. Nekada se ta doza otegne na četiri epizode, a nekada u jednoj epizodi ne možemo da pohvatamo sva iznenađenja i tvistove. Serija zaista donosi nešto neočekivano i nešto tako realno što vam sedne na mesto tek onda kada dobro porazmislite o istom.

Mr Robot 3

Kreator serije je Sem Esmail, 37-ogodišnji američki režiser i scenarista koji je prvobitno Mr. Robota zamislio kao film, a ne seriju. Međutim, kako je razrađivao scenario, našao je materijala za dalje razvijanje i dvadeset stranica se lako pretvorilo u devedeset. Esmail iza sebe ima tek jedan zvučniji projekat, a to je lagana romantična komedija Comet. Mala trivijica, meni zanimljiva, na snimanju filma je upoznao svoju sadašnju verenicu, predivnu glumicu Emi Rosum koja ga je usmerila na Maleka. Iako je ta komedija bila dosta nabacana i na momente, zapetljane, zbunjujuće i dosta konfuzne radnje, serija odiše baš totalno suprotnim karakteristikama. Kreator je javno priznao da se poslužio/inspirisao referencama i filmskim naslovima kao što su Američki psiho, Taksista i Paklena pomorandža, a efekat filma Borilački klub se vidi na kilometar, kroz drugi deo prve sezone, bez potrebe da se mora posebno napomenuti.

Lično ne smatram da je ovim priznanjem dodao svom radu jednu notu kopipejstiranja, već naprotiv, smatram da je jako pošten i iskren u ovom pogledu, posebno prema publici, a da serija ne dobija ama baš nijedan negativan bod zbog tzv. trunke neoriginalnosti. Najbolje u samoj seriji je odnos serije i gledaoca – jedan na jedan. Glavni lik se obraća kameri (gledaocu) i tako vodi konverzaciju. Tim pristupom je omogućeno da što bolje upoznamo glavni lik, prilike i neprilike koje ga okružuju, da polagano utonemo u njegov svet koji praćenjem serije postaje naš. Prva epizoda serije je kupila sve koji su je pogledali i dala je sve što jedna uvodna epizoda neke nove serije može dati. Međutim, stiče se utisak, kako je serija dalje odmicala, da je ta prva epizoda i bila sam tzv. vrh serije. Ja se ne slažem sa tim, svaka sledeća epizoda je imala svoju draž (da, i četvrta epizoda sa halucinacijama) jer je svaka donosila nešto bitno za dalji tok radnje, svakom epizodom se išlo sve više, da se tako nespretno izrazim, pod kožu gledaoca.

Mr Robot 4

Kada sam spomenula da je serija netipična, mislila sam na više stvari. Jedna od tih je zaseban šablon koji nikako ne odgovara šablonima drugih serija. Prvenstveno mislim na šablon otkrivanja tvistova ili iznenađenja u seriji. Npr, pravi i šokantni cliffhanger se inače, po svim pisanim i nepisanim pravilima u ovom poslu, čuva za poslednju epizodu sezone i daje se na kašičicu i po sistemu jedan po jedan. E, pa u osmoj epizodi imamo čak četiri takva tvista/otkrovenja od kojih tri nismo mogli ni zamisliti. Zašto je serija još atipična u odnosu na ostale? Zato, jer nam se grohotom smeje u lice sa onim čik probajte. Serija nas ne laže, već nam u lice donosi koliko je naša borba protiv sistema uzaludna jer postoji samo jedan mogući ishod. Pobeda sistema. Utopija, idealno…šta je to? Samo surova realnost dolazi u obzir. Balans dobra i zla, pravde i nepravde, crnog i belog, ovog ili onog odavno ne postoji u svetu. Samim tim, sve se pomera. Takva ista, realna slika je prikazana u seriji koja zasigurno ne ide putem kakvim idu ostale serije koje nam konstantno donose ulepšane slike sveta i nas samih u koje ni mi više ne verujemo. Da, ima dobrih ljudi na ovom svetu, ali bojim se da su nas preplavili oni, ne tako dobri, kojima i mi, negde duboko u podsvesti težimo, pre nego ovim dobrima, i to ne priznajemo i ne prihvatamo i zato nam je tako kako jeste.

Atipična je i zbog toga što čujemo danski/švedski jezik sa pravim dansko-švedskim parom koji svoje (ono što im je zadano) iznose na najbolji mogući način. Elem, serija je drugačija od ostalih i što nema Jevreja ni kao bilo kakvog bitnog karaktera, ni samo spominjanje, ništa uopšte u istoj. Dakle, ne igramo na sigurno, ajde da malo rizikujemo i da se odmaknemo od svih ostalih. Done! Serija je drugačija jer je i kontradiktorna sama sebi (naziv tv kuće koja je prikazuje) npr. konkretno ovaj citat My parents were born in Iran. They came here like everybody else, for freedom, but my dad works 60-hour weeks to determine tax loopholes for a millionaire art dealer. My mom, she ran up loans into five digits to get an online degree. They won’t shut up about how great America is. But they’re gonna die in debt doing things they never wanted to do.  U kojoj smo to seriji dosad gledali prvu pravu i konačno smislenu kritiku Americi i njenom sistemu? Znam šta će većina reći, u seriji House of Cards, ali ne, varate se. Isforsirana i fejk kritika da bi se podilazilo publici nije isto što i ove efektne i bitne reči koje ukratko daju uvid u pravo stanje u Americi.

Mr Robot 5

Mislim da najviše bode oči ovo They won’t shut up about how great America is i da je ovo najveći kamen spoticanja. Zamislite da neko tvrdi da Amerika nije obećana zemlja, velesila i to još u prajmtajmu?! Malo kome to može proći, a ovoj seriji je prošlo. Doduše, uz dosta negativnih kritika te epizode i tog spornog citata, ali važno je da je prošlo. Finalna epizoda prve sezone me je ipak najviše oduševila. Daje pravu sliku stanja stvari u svetu, a ne sad neku idealnu, poželjnu i onu koju bi svi voleli – tipa jupiiii uspeli smo u svojoj nameri, sistem je pobeđen! Tu je i ona poslednja scena koja u biti pokazuje da smo svi mi samo obične i nebitne pozorišne lutke, a drugi (moćnici iz senke koji asociraju na masone i iluminate) drže konce svih naših života u svojim rukama.

Pošto se serija bavi hakerima i njihovim svetom, taj svet nam je predstavljen dosta pojednostavljeno i dosta tehnički potkovano, koliko kao laik mogu da primetim. Korišćenje ispravne terminologije u tom svetu pokazuje da su se scenaristi zaista potrudili da ne omanu ni u jednom segmentu. To je još jedan od mnogih pluseva seriji, mada naš glavni haker ima dosta providnih i previše ustaljenih karakteristika uobičajenih hakera (posebno fizičkih od kojih se nije moglo pobeći, ali zamislite glavnog lika u skupom odelu sa ogromnom vilom, predivnom ženom i troje dražesne dečice, a on hakeriše po celu noć, pa ne ide), ali on se definitivno (posebno psihički uvid u njegov lik ) ne uklapa u te kliše gikove na koje su nas navikli. Tri lika i to tri muška lika od samog početka serije drže sve konce u rukama. To su Eliot, Mr. Robot i meni najintrigantniji od svih – Šveđanin.

Mr Robot 6

We’re all living in each other’s paranoia.

Rami Malek, koji glumi glavnog lika pripada u one najgenijalnije osmišljenje gikove, likove, nazovite kako god želite. Mišljenja sam i to zaista čvrstog, da je neki drugi glumac izabran za ulogu, da je ne bi izneo ni upola efektno i upečatljivo kao Rami. Spomenula sam ovu rečenicu sto puta do sada, ali nikada nisam bila više ubeđena u ovo što tvrdim nego što sam sada. Pa samo njegove oči i njihov rad imaju poseban život u seriji! Prirodni tik, uzimanje nekih nedozvoljneih supstanci pre snimanja svake scene, kompjuterska dorada, šta god, nebitno šta je od svega toga u pitanju, ali te oči govore sve i ne govore ništa u istom trenutku. Genijalno! Malek je Amerikanac arapskog porekla. Da, dobro ste pročitali. Kada je to jedan Arapin imao glavnu ulogu u nekoj velikoj američkoj seriji (ova serija to jeste ili ako baš želite, to će postati)? Nikad. Do sada. To ide po one moje atipičnosti kao pluseve serije . Rođen je u Los Anđelesu, a glumom se bavi od 2004. godine kada se pojavio u jednoj epozid tada popularne serije Gilmore Girls. Usledile su epizodne uloge u sličnim projektima, čak i poneka konstantnija uloga (serija The War at Home), ali ga je tek ova serija lansirala u orbitu potencijalno velikih glumaca koji će nešto napraviti u karijeri.

The world is a dangerous place, Elliott, not because of those who do evil, but because of those who look on and do nothing.

Uopšteno, svi glumci u seriji su sjajno odabrani. Da li iz mene govori što sam im olako likove stopila sa imenima, pa i ne znam za bolje, ali jedno je sigurno, Kristijan Slejter je živ. Glumački živ. Većina nas se pitala šta je sa tim, inače dopadljivim i solidnim glumcem i dobili smo najbolji mogući odgovor. Njegov Mr. Robot je jedan predobri fajtklabovski lik, koji je na momente simpatično iritantan. Njegov lik je totalno kontradiktoran i vremenu i prostoru u kome se nalazi. Osim ludih i neobjašnjivih stvari koje njegov lik čini kako mu se ćefne, njegovo nošenje sunčanih naočara u pola noći me izluđuje do ludila, ali i to ima svoj šmek, jer inače ne bi bio toliko upečatljivo primetan.

Power belongs to those who take it.

Treći i po mom skromnom mišljenju najmisteriozniji lik je Tajrel Velik (Martin Wallström), mladi korporativni direktor u usponu. Ili padu, kao da je bitno. Njegov lik je maestralno i zamišljen, ali svakako i odrađen jer ima sociopatsku crtu u faci (a i samom karakteru) koja mu to omogućuje. Odavno me nije tako neki novi stranac oduševio na prvu, kao ovaj švedski glumac. Svaka čast majstore. Itekako mu privlačan fizički izgled pomaže. Da napišem još par redaka o svakom liku i svakoj ulozi mogu, ali neću. Jer glumci nikako nisu najbitnije u ovoj serij (ok, osim očiju Rami Maleka), pa i ne mora tolika pažnja da se baca na ostale karaktere koji su bez imalo sumnje odlični jer se nadopunjavaju sa ostalima, ali kako sam spomenula, ostaviću i vama da nešto sami otkrijete i zaključite.

Mr Robot 8

Kada se sve rečeno podvuče, iskristališe i izvaže, dolazim do osnovnog i najvažnijeg aspekta ove serije i šta ona u svojoj esenciji predstavlja, a to je prikaz sistema i borba protiv istog. Toliko istinito predstavljeno da se zamislite. Serija nas ne laže ni u jednom trenutku. Ona je jednostavno sušta realnost, daje nam nadu da sve može da se promeni, a opet, daje nam i pravi uvid, otrežnjenje da na kraju krajeva ne možemo i nikad nećemo pobediti sistem. Da nešto razjasnim, borba (svih nas/pojedinca) protiv sistema je itekako moguća. To niko ne spori. Borba koja je duga, teška, iscrpljujuća i jako često vodi ka odustajanju. Međutim, nikada nećemo pobediti sistem. Zašto? Osnovni problem je u odnosu nas samih jednih prema drugima. Nismo svi isti, nismo svi slobodni, nismo svi rođeni sa istim mogućnostima, prilikama, predispozicijama, snovima, nadanjima. Zašto onda uporno tražimo da budemo jednaki pred svima? Posebno pred sistemom? Pred tim istim sistemom koji ne priznaje jednake, pred sistemom koji samo priznaje nadprosečne, najbolje, najgore, najsposobnije i najpametnije. Sve one sa prefiksom naj.

Gde je tu neko mesto za nas ostale, prosečne, normalne koji nemamo naj? Nas je najviše i jedini ispaštamo. Sistem će nam dati nadu, polet, čak i poneku bitku, ali pobedu nikad nećemo izvojevati. Jer, na kraju krajeva, MI smo sistem. Mi smo ga stvorili, mi ga hranimo, mi ga održavamo i zahvaljući samo i isključivo nama on postoji i kao takav opstaje, i sve dok je nas, ovakvih ili onakvih, biće i sistema. Možemo ga iskoreniti samo onda kada i ako iskorenimo nas, ali pošto nam je stalo do nas samih najviše (i jedino), a ne do opšteg dobra, ništa od žrtve, ništa od iskorenjavanja i novog početka. Samo prilagođavanje sistemu, pa ostaje samo pitanje: ko duže izdrži. I koliko. Jedno je sigurno, sistem će da izdrži koliko i mi. Bojim se da obrnuto nije preterano moguće za većinu.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]