Luce (2019)

When I first met my mother, she couldn’t pronounce my name. My father suggested that they rename me. They picked Luce, which means light.

Svaka čast blokbasterima, studijskim filmašima i vrhunskim autorima koji su postigli status da mogu realizovati šta god žele, ali moja naklonost će uvek pre otići onima koji su se godinama borili da snime neki svoj strastveni projekat iza koga najčešće stoji lično iskustvo. Nedavno sam pisao o tipičnom takvom filmu, The Farewell Lulu Veng, a sasvim slučajno sam naleteo na još jedan sličan po imenu Luce. Ovaj rad potpisuje malo poznati Julius Onah, a za scenario je bio zadužen J.C. Lee, koji se bazirao na njegovoj istoimenoj predstavi.

Radnja prati Ejmi (Naomi Watts) i Pitera (Tim Roth) koji su pre deset godina usvojili sina iz ratom razorene Eritreje. Lus (Kelvin Harrison Jr.) je postao školska zvezda, sportista je, govornik, ističe se u svim oblastima i za njega svi u Arlingtonu imaju reči hvale, dok njegova nastavnica Herijet (Octavia Spencer) veruje da je on simbol izvrsnosti kom ostali afro-amerikanci treba da teže. Međutim, nakon zadatka da napiše esej o nekoj istorijskoj ličnosti, Lus u svom tekstu iznosi alarmantne izjave o političkom nasilju i njegovoj opravdanosti. Zabrinuta, Herijet pretražuje njegov orman i dolazi do zaključka da Lus nije baš osoba za koju se predstavlja…

Luce se vrti oko složenih likova i u njemu se autori bave nizom gorućih pitanja, od rasnih problema do optužbi za seksualne prestupe, ali svesno ne koriste priliku da izjasne svoj stav. Umesto toga se koncetrišu na svoje likove, postepeno nam otkrivaju ko su oni, šta žele i šta su spremni uraditi kako bi to što žele i dobili. Ono što je zajedničko svima njima je da su spremni odbaciti očigledne probleme i da zbog jednostavnosti i ugodnosti uvek biraju laž, iako ista nikad ne postaje istina, koliko god puta je ponovili sebi ili drugima.

Mi razumemo zbog čega je sukob između učenika i nastavnice eskalirao, ali ćemo sasvim opravdano postaviti pitanje zašto je dopušteno da do tog sukoba dođe. Likovi ne biraju jasno rešenje, ne žele da priznaju problem, ne žele nikome da se obrate povodom njega i samim tim osuđuju sebe na budućnost koja je neodređena. Stvari se komplikuju jer Ejmi odbija da prizna problem postoji, uopšte ne zna kako da se suprotstavi svom sinu i boji se da bi nastavnica mogla biti u pravu. Sa druge strane, Piter je više za direktan pristup, sa namerom da očigledni nesporazum razjasni bez ikakvih nepotrebnih sukoba.

Ejmi i Piter su želeli i porodicu i da budu humani, pa su usvojili dečaka iz Eritreje. Nakon deset godina terapija, kako bi se Lus izborio sa traumama nastalim nasiljem koje je pretrpeo i naneo, nikada se ne bi pogodilo njegovo poreklo i to je za njih veliki uspeh. Struktura scenarija je takva da su njihove reakcije i rasprave vitalne u početku, ali vremenom postaju gotovo autsajderi jer je sve ono što se dešava sa Lusom van njihovog razumevanja. Umesto njih nastupa Herijet, koja postaje sve uverenija da je Lus potencijalna opasnost ili sada ili u budućnosti, ali ima prostora da eventualnio zaključimo kako ona preuveličava svoju zabrinutost ili da čak paranoiše..

Ono što mi se najviše dopalo u ovom filmu je što će na samom kraju svako od gledalaca imati svoje mišljenje o Lusu i njegovim postupcima. Dok je u jednom momentu egzistencijalno izmučen, uskoro postaje kameleon sa razoružavajućim osmehom, a već u sledećem momentu isporučuje pasivnu agresiju. Svi mu se dive ne zbog toga ko je, već i zbog toga što predstavlja veću sliku – autsajdera koji dolazi i ostvaruje američki san i dečaka koji potvrđuje rasne stereotipe tako što se ne uklapa u njih. Jedno od najbitnijih pitanja o njemu je da li je definisan svojom prošlošću ili ne, a autori odgovor na to pitanje prepuštaju nama.

Prokomentarisaću da je film zaista senzacionalno odglumljen i od strane već odavno dokazanih karakternih glumaca i od strane Kelvina Herisa Jr, koji se pojavljivao u odličnim filmovima kao što su 12 Years of Slave i Mudbound. Njihove interakcije pucaju od energije i neartikulisane napetosti, a kvalitetan scenario im omugućuje da njihovi dijalozi deluju kvalitetno i bitno za sam film. Originalnu muziku su radio britanski kompozitori Geoff Barrow i Ben Salisbury, koji su sarađivali sa filmašima kao što je Aleks Garland, i njihov muzički stil netipičan za drame dodaje tenziju baš kada treba.

Luce je inteligentna, provokativna i komlpeksna drama o dečaku koga je definisalo društvo i koji shvata da njegova priča verovatno nikada neće biti zaista njegova – film koji koketira sa žanrom sociopatskog trilera i prosto vam bude žao što to i ne postane.

moja konačna ocena: 8/10