The King of Comedy (1982)

Better to be king for a night than schmuck for a lifetime.

Martin Skorseze (Martin Scorsese) je jedan od pokretača novog holivudskog talasa u kome nije bilo tipičnih setova, često se snimalo na ulici, a projekti nisu bili našminkani, pa ih samim tim nije krasio reprezentativni vizuelni utisak. Njegovi filmovi krajem sedamdesetih su bili tipično stilizovani, ali i sa dozom dubine, koja nije naišla na veliki prijem, pre svega jer je publika u bioskope dolazila da se zabavi, a ne da razmišlja. Tipičan takav film je izvrsni Raging Bull, rad koji je Skorsezeu doneo status koji i danas ima.

Nakon nekoliko agresivnih filmova, Skorseze je rešio da snimi nešto jednako agresivno, ali bez krvi. Sa rastom popularnosti je shvatio da postaje magnet za svakakve likove i nije bio siguran da ume da se nosi sa slavom. Zbog toga je dobio inspiraciju za snimanje filma The King of Comedy, u kome takođe sarađuje sa Robertom De Nirom (Robert De Niro). Ovo je dupli portret – o osobi punoj iluzija i upornosti koja je u potrazi za slavom, ali takođe autor prikazuje i drugu stranu, odnosno usamljenost koju donosi slava.

Rupert Papkin (De Niro) i Maša (Sandra Bernhard) su dugogodišnji poznanici koje vezuje obožavanje Džerija Lengforda (Jerry Lewis), popularnog tv komičara. Dok su Mašine namere isključivo ljubavne, Rupert očajnički želi da gostuje u emisiji koju Džeri vodi, kako bi pokrenuo svoju karijeru stend-ap komičara. Rupert nema iskustva u komediji, nego izvodi šale u podrumu svoje majke, koji je preuredio da liči na televizijski studio. Zaplet nastaje kada Rupert, sticajem okolnosti, dobija pet minuta nasamo sa Džerijem, koji serijom uljudnih rečenica pokušava da ga se otarasi. Međutim, Rupert čitav razgovor iskonstruiše u glavi kao da su postali najbolji prijatelji i da je dobio poziv za gostovanje u emisiji…

Skorseze u ovom filmu, na primeru Džerija, provlači svoje stavove vezane za slavu. Njegov život je fejk, jer je ljudima čudno kada se ne ponaša kao na televiziji, mora konstantno biti u svojoj ulozi, uljudan prema prolaznicima koji ga saleću na ulici, a samim tim se provlači i usamljenost koja se dobija pravljenjem svojevrsnog zida, kako bi se odbili ekstremni obožavaoci. Sa druge strane imamo Ruperta, čoveka koji vapi za slavom, pun iluzija i samopouzdanja, koji ne želi da čuje ne kao odgovor i koji usputni kompliment shvata kao izuzetnu pohvalu.

Rupert više razloga podseća na Trevisa iz filma Taxi Driver. Oba karaktera nemaju previše dodira sa realnošću, frustrirana su svojom pozicijom u društvu, svesni su da su nemoćni da to promene, pa napokon čine kriminalne aktivnosti kako bi postigli ono što žele. Rupert jednostavno želi da postigne svoj životni cilj, gostovanje na televiziji koje će mu doneti slavu i svetlu budućnost, ali nije svestan kako stvari funkcionišu. Njegove konstrukcije u glavi su dovele do toga da veruje da su se desile stvari koje je izmislio, a uzrok svemu tome može biti više činilaca. Ja ga shvatam kao usamljenika koji očajnički traži smisao života i da, bar na neki način, utiče na svet oko sebe.

The King of Comedy veoma dobro funkcioniše kao satira i crna komedija sa dosta scena, pre svega sa Rupertom Papkinom, u kojima njegove deluzije i pasivna agresija dolaze do izražaja. Scene u kojima pomaže Džeriju da se oslobodi radikalnih fanova, kako bi i sam postao jedan od njih ili kada prosto dođe u njegovu kuću i ponaša se kao da je pozvan – u isto vreme su zabrinjavajuće i veoma zabavne. Iako na momente sve to može biti pomalo frustrirajuće jer njegov karakter poseduje i dozu jezivosti, Rupertova upornost ima smisla jer shvatamo da on ipak jeste dobar komičar.

Neverovatno lud je najbolji način da se opiše performans Roberta De Nira. Njegova kurtoazija, strpljivost, osmeh koji nikada ne skida i jednostavno odbijanje da vidi ili shvati očigledno – kao da je na ivici da pukne, ali nikada ne pređe tu ivicu. Uznemirujuće urnebesan, ali i urnebesno uznemirujuć, De Niro je svoj posao odradio perfektno i Ruperta niko ne bi odglumio kao on. Njegov karakter ima mana, ali nikako nije antagonista u klasičnom smislu. Džeri Luis je poznati voditelj koji se sjajno snašao u ulozi Džerija Lengforda. Verujem da se lako poistovetio sa njime i njegov lik odiše životnom gorčinom.

The King of Comedy je izvrsna satira koja deluje ispred svog vremena, a naročito ima smisla ovih dana, kada smo preplavljeni takmičenjima vonabi talenata kojima fali X faktor. Ambiciozan i efektan, ali mi je sasvim razumljivo što je nekima i pomalo frustrirajući.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]