Indochine (1992)

Engleska i Francuska dugo su godina bile najveće kolonijalne sile u svetu. Istina, kroz stoleća ratova i odmeravanja snaga nekad su u prvi plan znali uskočili Portugalci i Španci, ali ove dve su žarile i palile sve do pojave svetskih ratova, koji su iznedrili novog lidera na trusnom zemljanom nebu, negriženog ozonskog omotača. Francuzi su to radili na romantizovan način, često kroz sudbine njihovih zemljoposednika postavljenih u taj nesigurni period buđenja nacionalne samosvesti. Buđenje naroda željnog postovanja, dirigovano je od obrazovane i progresivne omladine iz uglednih vijetnamskih familija, koji su se školovali kod svojih osvajača, a vođeni su upravo njihovim idejama o jednakosti, slobodi i bratstvu. Za ovaj film vam neće biti potrebno nekakvo veliko predznanje o Vijetnamu i njegovom istorijatu, ali čisto radi tematike u par crta ću vam predstaviti jednu vrlo egzotičnu zemlju.

Vijetnam je više od hiljadu godina bio deo Kine (od 111 godine pre nove ere do 939. godine). Nakon toga Kinezi su se periodično vraćali na vlast, sve dok oni nisu postali kolonijalni plen Francuza. Ovaj film obuhvata zadnji stadijum francuske vladavine i uvod u Vijetnamski rat.

Priča je centrirana oko čvrste vlasnice velikih poseda na kojima se proizvodi kaučuk. Ona je Elian (Catherine Deneuve), neudata, ali jako zgodna principijelna Francuskinja. Posvećena je svojoj plantaži, kolekciji umetnina i usvojenoj kćeri Kamil, koja je prava Vijetnamka. Iako je robovlasnik koji ne trpi izdaju i dezerterstvo, zbog opšteg siromaštva zatvara oči i nad krijumčarenjem opijuma jer tim nagrađuje odanost prema njoj. Progresivnog je razmišljanja i itekako svesna modernih tekovina u društvu. Podstiče mlade Vijetnamce, sinove lokalnih veleposednika, na obrazovanje.

Indochine 2

Upravo obećani muž Kamile, mladi Šen je proteran iz Pariza zbog toga što je sudelovao u pokretu solidarnosti i u domovinu dolazi sa revolucionarnim komunističkim idejama koje bi trebale osloboditi zemlju iz ralja okupacije. Vihor političkih tema je samo razlog da bi likove ubacili u probleme i videli kao se oni nose sa njima. Recimo, Elian prati oca u njegovoj trenaži veslačkog tima sastavljenog od robova koji odnosi pobedu nad mornaricom, gde zapazi naočitog časnika Žan Baptistu (Vincent Perez), sa kojim započne burnu i kratkotrajnu vezu rasturenu sukobima jakih karaktera, iako je zasnovana na iskrenim emocijama. U jednom neredu, ne znajući ko je, časnik Žan Baptist spasi Kamil koja se u njega smrtno zaljubi i iskomplikuje situaciju sa majkom, a pri tom sve više postaje svesna nepravde u kojoj je zaglavljen njen narod.

Ne mogu se oteći dojmu da je Indokina nešto bolje producirana mini serija i da bi u tom formatu bolje pasala. Svojevremeno sam gledao francusku mini-seriju (imena se ne mogu setiti), snimanu na Magadaskaru, sa plantažama kafe, postavljenu u nezgodan period kolonijalne krize koja je odlično funkcionisala u tom formatu. Prekrasna fotografija, raskošni kostimi i ambijent iz najlepšeg sna ne može zatrpati scenarističke površnosti, jer se priča razvodnjava na više faktora i obuhvata sudbine mnogo karaktera, gde svaki od njih vuče na svoju stranu.

Indochine 3

Ljubavna strana priče bi trebala biti najčvršća karika, ali taj trougao nema svoje vrhunce sukobljavanja, onaj postepeni sled i javlja se osećaj sa smo prespavali bitne segmente zbližavanja između ljubavnika. Naracija glavne heroine Katrin Deneve je dobrodošla ideja da nam dostavlja njena intimna razmišljanja, unutrašnja previranja i strast ispod naoko hladne telesne ljušture proračunate aristokratkinje. Naracija daje fakte, približava tradiciju i objašnjava njene stavove, pa nam je tako taj lik najbliži i najljudskiji.

Francuzi su se vodili političkom korektnošću i pripisali na sebe deo odgovornosti koje je eskaliralo borbom za nezavisnost, ali su i branili osnovne postulate na kojima je počivala njihova ideja o državotvornosti (egalite, fraternite, liberte). Upravo su te ideje najveće oružje oslobodilačkog rata. Osuđuje se i poslušnost i pokoravanje jačem sa ciljem dobijanja nekih benificija koji je konformizam u najgorem mogućem obliku, odnosno najveći izdajnik je izdajnik svoga naroda radi vlastitog dobitka. Sva tri glavna lika su u neku ruku idealisti koji idu glavom kroz zid i samim tim za njih potpune sreće nema. Ideali i žrtva su jači od intimnih želja, a gaženje tih stavova je gledano kao poraz čoveka.

Taj štih Evrope u Aziji prikazan je kroz balove i jedna od najboljih scena upravo je tango između Kamil i Eliana. Borba, strepnja u srcima koja poskakuju upravljajući nogama, isčekivajući princa Žan Baptistu. Znamo da će se on pojaviti, samo što se pojavljuje u crno svečanoj uniformi, a i simbolika je što Kamil upravo zaljubljeno blista u toj istoj boji večernje haljine. Klasika koja piša ljubavni roman, ali i prokletstvo crnine.

Indochine 4

Kako mogu biti zaljubljen u osobu koju sam svega jednom vidio kaže Žan Baptist Eliani. Znam da ćeš je zavoleti. Njoj niko ne može odoleti odgovara Elian. Ili druga kada Žan Baptist objašnjava Elian da su previše slični: Uvek će postojati moje stvari, moje vreme, tvoje stvari, tvoje vreme. Mi nismo jedno. Uvek ćemo biti dve osobe.“

Ovakvi dijalozi bacaju političku priču u drugi plan ističući lične borbe i pojedinačne sudbine. Možda se ta komponenta filma svidela akademiji, pa ga je nagradila Oskarom za najbolji filma van engleskog govornog područja, dok je bio apsolutni pobednik francuske filmske nagrade Cesar. Sama Denev zaradila je i nominaciju za glavnu žensku ulogu i dan danas nema Oskara.

Nije dokumentarac, nije turistička razglednica, ali ipak lepo ističe prirodne ljepote Vijetama.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]

Indochine 5