I’m Thinking of Ending Things (2020)

It’s tragic how few people possess their souls before they die. Nothing is more rare in any man, says Emerson, than an act of his own. And it’s quite true. Most people are other people. Their thoughts are someone else’s opinions, their lives a mimicry, their passions a quotation. That’s an Oscar Wilde quote.

Čarli Kafman (Charlie Kaufman) se smatra za jednog od najoriginalnijih scenarista današnjice. On u potpunosti izvrće holivudske klišee i pravi filmove sa egzistencijalističkim temama i kvalitetnom produkcijom koji su pre svega namenjeni ljubiteljima umetničkog filma. Od njegovog debitantskog rada Being John Malkovich, preko Adaptation i Eternal Sunshine of The Spotless Mind, pa sve do projekta Synecdoche, New York, njegove drame sa primesama komedije i sci-fia predstavljaju obaveznu lektiru za svakog filmofila koga zanima nešto inovativno i drugačije.

Njegov novi film I’m Thinking of Ending Things je žanrovski definisan kao psihološka drama, a reč je o Kafmanovoj adaptaciji istoimenog romana Ijana Rida. Na početku priče vidimo mladu ženu Lusi (Jessie Buckley) koja sa svojim relativno novim dečkom Džejkom (Jesse Plemons) kreće u posetu njegovim roditeljima koji žive na farmi. Tokom putovanja snežna oluja postaje sve jača, a susret sa Džejkovom majkom (Toni Collette) i ocem (David Thewlis) će dovesti do toga da preispita prirodu svega što je znala ili razumela o svom dečku, sebi i svetu u celini.

Jasno je da se gledanju, s obzirom ko potpisuje ovaj film, ne može pristupiti sa bilo kakvim očekivanjima na umu. Priča počinje kao portret žene koja je sigurna da joj je veza osuđena na tradicionalni tok koji ona ne želi, pa zbog toga razmišlja da je prekine. Upušta se na put sa tom mišlju, a kako putovanje i poseta odmiču, tako shvata da nešto nije u redu sa Džejkom, sa njegovim roditeljima, sa kućom i njenom percepcijom vremena. Dešavanja i detalji postaju sve više nadrealni, pa nam postaje jasno da su ovo ili nečije misli ili nečiji snovi.

S obzirom da su Kafmanovi scenariji puni egszistencijalnih problema, nisam ni očekivao da ovo bude Diznijev crtani, naprotiv. Strahovi od identiteta, starenja, bolesti, vezivanja i nesigurnosti vezanih za ulogu pojedinca u sopstvenom životu ili njegovim mestom pod suncem – sve je tu. Kako film odmiče, teme su sve teže, a dešavanja postaju sve više apsurdna (poput kupovine sladoleda za vreme snežne mećave). Jasno nam da je stvari nisu onakve kako izgledaju, a ispostaviće se da iza svega stoji tužna istina koja se sitnim detaljima, kako film odmiče prema kraju, sve više nameće.

Uporedo sa dešavanjima vezanim za posetu Džejkovim roditeljima mi pratimo usamljenog domara srednje škole u njegovim svakodnevnim aktivnostima. Prvi put ga primećujemo kada posmatra Lusi dok čeka Džejka, a nakon nekoliko pojavljivanja nam bude jasniji njegov identitet, ali ne saznajemo šta mu se tačno desilo. U filmu postoji nekoliko misterija, ali imam utisak da je autoru više bilo bitno da osećamo zbunjenost, odsustvo logike, strah od nepoznatog ili zaboravljenog nego da ih rešavamo. Bilo kakvo preciznije objašnjenje onoga što ćete gledati bi predstavljao spojler, pa ću samo reći da celokupno iskustvo predstavlja pravu tragediju.

Iako sam neko ko je tolerantan i može da svari bilo kakav vid pretencioznih ostvarenja, moram priznati da sam sa ovim filmom imao problem. Pre svega su me iritirale dve prilično duge scene vožnje ispunjene dijalozima, tj. iznošenjem nepovezanih misli sa različitim temama. Takođe, ako sam dobro shvatio, sudbina jednog od lika u filmu je slična akteru mjuzikla Oklahoma, pa često pratimo reference koje nisu baš neophodne. Verujem da se mnogima neće dopasti što vreme ili prostor u filmu gube smisao, što Džejkovi majka i otac menjaju starosno doba od scene do scene, dok Lusi menja ime, oblast studiranja ili odeću. Dok mi je nakon gledanja jasnija svrha svega toga (iako mi je sve dosta prenaglašeno), tokom gledanja sam bio prilično frustriran.

I’m Thinking of Ending Things je mračan, maštovit i vešto konstruisan film koji je zbog autorove umetničke pretenzije postao apstraktna i nepovezana iluzija, a imao je potencijal da bude inteligentna i složena interpretacija tužnog i usamljenog života.

moja konačna ocena: 6/10