Postoje neki filmovi koji vas potpuno neočekivano sami pronalaze i pred vaše „ogledalo sveta“ banu poput dragog gosta i podare vam jedno neverovatno kinematografsko iskustvo. Bude vam nešto što ste mislili da ste izgubili negde na putu, one divne istančane senzibilne note vaše duše.
Ovaj feniks filmske umjetnosti je Ida (2013), poljska drama snimljena u prekrasnoj B&W tehnici, ukrašena minimalizmom, namerno naglašene asimetrije, ali opet u jednoj savršenoj ravnoteži između živih bića i pozadine. Svi su u nekoj perspektivi, kadrovi su duboki, a dubina je naglašena zanimljivim korišćenjem svetlosti, vratima drugih prostorija, centiranjem kamere između dva stepeništa, ulicama itd. Zanimljivo je i postavljanje likova na sceni koje nikada nije u sredini kadra, neko po rubovima, naglašavajući određene emotivne drame na licima. Da bi se to moglo postići potrebni su i upečatljivi glumci, takvog senzibiliteta, nečega nesvakidašnjeg što bi vas moralo zaintrigirati i usisati da prostudirate to lice.
Agata Trzebušovska (Agata Trzebuchowska) je upravo takvo lice. Ona glumi Anu, mladu redovnicu koja se još uvijek nije zavetovala Bogu. Ostavljena u samostanu kao dete i odgajana pod nazorom Katoličke crkve, ona je osoba zaokruženih i nametnutnih životnih normi. U njen svet nenadano upada zaboravljena tetka, nekada državna tužiteljica, a sada potrošena osoba iz koje izvire cinizam, koji je produkt loših životnih odluka, gubljenja ideala bez mogućnosti ostvarivanja normalnih veza za muškarcima, koje će joj dati više od čisto seksualnih zadovoljstava.
Tetka joj hladno kaže da se ona ne zove Ana nego Ida, da su njeni roditelji ubijeni i da se ne zna gde su zakopani, a da je razlog njihova ubistva što su Jevreji. Samim tim saznanjem da je jevrejka po rođenju, koja je čitav svoj život provela u samostanu, Ida ne zna kako da se nosi da tim svojim novim identitetom i sa tetkom kreće na svoju rodnu grudu, da bi otkrila gde su roditelji zakopani.
Znači, radnja se dešava petnaestak godina poslije Drugog svetskog rata, stanja poljskog nacionalnog otrežnjenja i, mada otvara mnoge teme, kao što su ratni zločini, holokaust, proterivanja, krađe i uzimanja, režiser i scenarista Pawel Pawlikowski se pametno drži one osnovne ideje o smislu života i pojedinačnih sudbina i kako dalje nakon svih tih otkrića.
Ida je jedno nepretenziozno delo, pravljeno za one istinske filmofile koji uživaju u svakom kadru, svakom pogledu i svakom detalju i za one ljudi koji će to umeti cijeniti. Preporuka za filmofile koje vole spore drame bez mnogo priče, a sa puno onoga što se dešava između redova.
9/10