Britanski scenarista Aleks Garland (28 Days Later…, 2002.) odlučio je da se okuša i kao režiser. Naravno, sam je napisao i scenario za svoj debitantski dugometražni projekat.
Kejleb (Domhnall Gleeson) je mlad, sposoban programer u najvećoj internet-kompaniji na svetu. Dobija veliko priznanje kao pobednik na takmičenju organizovanom od strane kompanije. Sleduje mu zaslužena nagrada, nisu u pitanju neke pare ili plakete, zahvalnice ili slične koještarije. Jednostavno, otvara mu se šansa da dalje napreduje, pa je odlazak u ekskluzivno odmaralište i nedelju dana boravka u društvu genijalnog direktora kompanije Nejtana (Oscar Isaac) ostvarenje snova za ambicioznog mladića. Međutim, pravi razlog dolaska u zabačeno područje, daleko od očiju civilizacije, ubrzo će Kejlebu razotkriti njegov direktor (a moglo bi se reći i uzor). Nejtan traži od Kejleba da učestvuje u Turingovom testu. Hoće od njega detaljnu procenu sposobnosti najnovijeg produkta veštačke inteligencije – ženskog robota po imenu Ejva…
Ex Machina je težak film koji obrađuje jednu temu od koje svako svesno ljudsko biće pomalo i zazire. Istraživanje granica između ljudske i veštačke svesti, stvorene zahvaljujući mnoštvu podataka pohranjenih u našim kompjuterima, mobilnim telefonima i ostalim spravicama i uređajima (koje laički nazivamo mašine), nosi određenu dozu nespokoja. Tehnološki progres ide krupnim koracima brišući postojeće granice, što neminovno implicira niz pitanja i tera nas da pomislimo kakve mogu biti posledice. Esencijalno pitanje svodi se na otprilike ono vezano za našu budućnost u takvoj konstelaciji snaga, gde su čovek i robot upućeni jedno na drugo, poput suživota u nekakvoj simbiozi. Da li je takva budućnost svetla, ili nas očekuje neki neželjeni scenario koji teško da smo u stanju da prihvatimo. Ako bolje zagledamo kako se danas živi u modernim, urbanim sredinama, jasno je kako smo dobrano zakoračili u novo – digitalno doba, uživajući u blagodetima visoke tehnologije.
No, sve te pogodnosti imaju i svoju cenu. Kamere su svuda oko nas, svakodnevno dobijamo uznemirujuće informacije da se prisluškuje sve i svašta, da pojam privatnosti polako, ali sigurno, gubi svoj smisao i značaj. Garland postavlja naizgled jednostavnu priču. U izolovanom prostoru uspostavlja interakciju između tri nesvakidašnja (neki bi rekli: harizmatična) lika, upletena u igru gde je intelekt glavni adut. Borba za prevlast ne bira sredstva, pa tako glavne aktere uvlači u manipulacije, analizira ih kroz testove i zagonetke, zavarava lažima i iluzijama. Po običaju, u igri dobijamo pobednika (može biti samo jedan), što nam sugestivna režija otkriva u suptilno kreiranom raspletu.
Glavno obeležje narativa jesu pažljivo osmišljeni dijalozi, koji nas odmah kupuju i osvajaju našu pažnju, pa i naklonost. Naročito se to odnosi na Kejleba i Ejvu, između kojih se razvija odnos koji je zaista teško definisati, barem ako stvari posmatramo sa nekog konzervativnog stanovišta, poštujući načela zdrave logike.
U ovakvoj, slobodno mogu da kažem, klaustrofobičnoj atmosferi, glumačko umeće je od velike važnosti za kvalitativni nivo filma. Smatram da je izbor malobrojne glumačke ekipe bio pun pogodak. Teško je bilo koga posebno izdvojiti. Nedvosmisleno je da su Domnol Glison i Oskar Ajzak pružili odlične performanse jer su oslikali portrete dvojice vizionara na zaista uverljiv način. Već na prvi pogled shvatamo da su to jaki individualci, ljudi daleko i duboko zagledani u blisku budućnost.
Naspram njih je švedska glumica Alisia Vikander (Alicia Vikander), devojka koja čvrstim koracima grabi napred. Vrtoglavi uspon u njenoj karijeri označila je blistava epizodna uloga u The Fifth Estate (drčna devojka Anke, gde joj je partner bio nemački kolega Daniel Bril). Ejva je bez sumnje fascinantan, sublimirajući lik, te je razumljivo zbog čega je izazvala tolike kontroverze.
Kada se povede reč o robotima, odmah se nameće pitanje u kojoj meri je produkcija sve to ispratila sa tehničkog aspekta. Ako imamo u vidu skroman budžet, od tek €11,000,000 (inače radi se o čisto britanskoj produkciji), moram da konstatujem da je postignut zavidan rezultat. Korišćenje svemirske infrastrukture čuvenih Pinewood Studios u Engleskoj pokazalo se kao odlično rešenje. Efekti su odista impresivni i predstavljuju pouzdan dokaz kako se i sa malo para može napraviti vizuelno raskošan film.
Živahni saundtrek se samo nadovezao na dopadljivu priču dajući prikladnu zvučnu podršku, što se najbolje vidi (pardon čuje) u samoj završnici filma. Da nabacim još par trivija vezanih za sam projekat. Živopisni eksterijeri predstavljaju praznik za oči (i dušu dodali bi neki) i usnimljeni su na lokacijama u Norveškoj, a zanimljivo je napomenuti kako je ekskluzivno odmaralište i laboratorija direktora kompanije, zapravo jedan hotel (Juvet Landscape) u Norveškoj (ovo je besplatna reklama, verujte mi na reč).
Iz svega se lako može izvući zaključak kako Ex Machina ima i prepoznatljiv vizuelni identitet, pored toga što je bogata intrigantnim sadržajem koji će nesumnjivo zagolicati maštu sci-fi fanova. Film koji otvara mnoga pitanja, dotiče različite sfere društva, navodi na oštre polemike i svakako je vredan vaše pažnje. Moja preporuka stoji u svakom slučaju.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]
Autor: Boban Marković