Challengers je kombinacija sportske i romantične drame u kojoj režiju potpisuje Luka Gvadanjino, a scenario Džastin Kurickes. Radnja prati teniskog šampiona Arta Donaldsona (Majk Fajst) koji je u krizi rezultata, a uz pomoć svoje supruge Taši Donaldson (Zendeja), koja je zbog povrede bila prinuđena da prekine uspešnu karijeru, pokušava da se vrati na stazu slave. Na tom putu mu stoji Patrik Cvajg (Džoš O’Konor), njegov bivši najbolji prijatelj sa kojim je krenuo da se bavi tenisom. Film je premijerno prikazan u Sidneju 26. marta.
Tenis kao sport je pozadina ovog filma, a ljubavni trougao čini osnovu zapleta. Međutim, film zapravo nije o tenisu, a što se tiče koncepta ljubavnog trougla u ovom konkretnom slučaju postavlja se mnogo veće pitanje – da li je neko od ovih likova sposoban da voli nešto drugo osim igre, takmičenja i onih trenutaka na teniskom terenu kada su na vrhuncu svojih sposobnosti. Kada odgovor na to pitanje postane očigledan, film se otvara na neočekivane i mnogo dublje načine. Challengers je sportski film koji se mnogo više bavi svojim likovima nego igrom, toliko da čak i brze i iscrpljujuće teniske sekvence počinju da liče na čin razgovora bez reči.
Nijedan od ovih likova nije posebno dopadljiv kao pojedinac. Oni su sportisti koji jesu, bili su ili bi mogli biti na vrhu ili blizu vrha svog izabranog sporta. Oni to znaju, veruju u samoj srži svog bića u to i ponašaju se u skladu sa tom činjenicom. Ne možemo ih posmatrati iz perspektive koga vole, njihovih porodičnih života, kako se ponašaju i razgovaraju jedni sa drugima i zašto su toliko vođeni da uspeju – ovo troje je opsednuto jurenjem ka vrhu i dostignućima koje mogu postići. Scenarista to zna i iskreno veruje da je to jedini faktor koji određuje ko su ovi likovi u suštini.
To ovaj film čini fascinantnim, ponekad smešnim i veoma dramatičnim na način koji može izgledati neverovatno sa pretpostavkom ljubavnog trougla zasnovanog na tenisu. Sadrži tri sjajne, proživljene predstave glavnih glumaca koji shvataju da njihovi likovi nisu nimalo simpatični i da moraju da podignu svoj šarm i kvalitet glume na viši nivo da bi to nadoknadili. Narativ se proteže više od jedne decenije i posmatra kako karijere likova rastu i opadaju, kako se njihovi romantični zapleti stvaraju, gube i povremeno sudaraju, a profesionalni i lični ciljevi postaju municija za svakoga da dobije ono što želi u bilo kom trenutku.
Film otvara meč između Arta i Patrika na teniskom turniru drugog ranga u Nju Rošelu u Njujorku. Za Arta kao osvajača grend slemova je ovo veliki korak unazad, ali niz poraza je poljuljao njegovo samopouzdanje. Za Patrika je ovo potencijalno značajan korak napred, pošto povremeno učestvuje na velikim turnirima, ali mu je potrebna ova pobeda da bi dobio još jednu šansu. Obojica su u svojim tridesetim godinama, tako da neće imati još puno prilika za uspehe na teniskim terenima. Njih dvojica se dobro poznaju i kroz seriju flešbekova shvatamo koliko su nekada bili prisni i zašto su emocionalni ožiljci naneli više štete nego oni fizički.
Art i Patrik su bili najbolji prijatelji, zajedno su išli u internat, napredovali kroz juniorsku ligu i igrali dubl mečeve. U njihov odnos dolazi devojka i oni postaju protivnici, mada bi verovatno to postali i na terenu i van njega, bez obzira šta se još dogodilo u njihovim životima. Ona je Taši, bivši fenomen u juniorskoj ligi i koledžu, a danas Artova supruga i trener. Veliki ožiljak na njenom kolenu govori o profesionalnoj strani njene priče čak i pre nego što je vidimo. Taši je ta koja ubeđuje Arta da se pridruži manjem turniru kako bi povratio samopouzdanje – reklo bi se da joj je to potrebno isto koliko i njemu, ako ne i više od njega
Mnogo toga se dešava čim Taši uđe u živote dvojice muškaraca, obojica su zaljubljeni u nju kao devojku i kao teniserku. Ona to primećuje, hrani se time i igra se njihovom pažnjom, a intimna scena u motelskoj sobi koja je postala popularan mim predstavlja pravi primer kako film implicira seksipilnost na pametan način. Dosta toga u ovom filmu ima metaforičke veze sa tenisom, počevši od dinamike dijaloga i odnosa ovih likova koji se kreće napred-nazad (formiranje veza, prekidanje i ponovno formiranje), preko režiserovih vizuelnih rešenja kojima scene tenisa dobijaju na dinamičnosti (kamera smeštena na lopticu ili u prvom licu igrača), preko muzičkih partitura Trenta Reznora i Atikusa Rosa.
U filmu postoje međusobne izdaje između likova, ali se opravdano postavlja pitanje da li je moguće izdati romantična osećanja nekoga čija su prava osećanja ograničena na igru i da je najbolji u njoj? Glumački nastupi postavljaju to pitanje u prvi plan. Zendeja igra hladnog, proračunatog igrača, trenera i suprugu koja zna šta želi, a to znači da momci tačno znaju šta dobijaju od početka, pošto je ona potpuno otvorena u vezi toga. Fajstov lik je jedini koji postaje pomalo simpatičan na jednostavnijem nivou, iako nije kao da ne koristi Taši za svoje ciljeve. Konačno, O’Konor je harizmatičan, uprkos tome što je Patrik samozadovoljno, privilegovano dete koje tačno zna koja dugmad i kad treba da pritisne.
Challengers je vrlo dobra kombinacija sportske i romantične drame sa nelinearnim narativom, melodramatičnim obrtima i zanimljivim vizuelnim rešenjima koja je kvalitetno fokusirana na likove i više se bavi njima nego tenisom.
moja konačna ocena: 8/10