Everyone wants to be Cary Grant. Even I want to be Cary Grant. – Cary Grant.
Početkom tridesetih godina i pojavom zvuka, nemi film je umirao brzinom svetlosti. Filmska industrija se zarotirala za 180 stepeni, a neke karijere su se bespovratno i preko noći uništavale. Umirala je i mimika, a posebno je to bilo izraženo u žanru komedije. U tom velikom groblju ugašenih snova tražio se plac više. Tehnološka revolucija ispratila je jednim veštim magičnim trikom čitavu generaciju glumaca i filmaša i bukvalno kao gljive posle kiše pobrala nove kandidate i ubacila kroz vrata selektirajući ih kao drugu generaciju glumaca. Od njih je osim kaskaderstva i akrobacija sa mimikom lica zahtevala ples, pevanje i, naravno, pristojnu boju glasa. Ta nova ideja davala je širinu sedmoj umetnosti, a priliku su pre svega dočekali pozorišni glumci, koji su doskorašnje daske koje život znače zamenile sa još uvek dovoljno nerazvijenoj i pristupačnoj branši umetnosti.
Naravno, nije to bilo sve tako jednostavno. Prelaz i prilagođavanje je trpilo mnogo porođajnih muka. Glumci su se kao u pozorištu po defoltu derali i teatralno glumatali, režiseri su stalno potencirali taj novi izum, kao da su se takmičili ko će u svoje delo ubaciti više dijaloga, buke, proizvesti čistiji i specifičniji zvuk ili napraviti veliki plesni spektakl, gde će sve prštiti od smeha i veselja, ne obazirući se previše na samu radnju. Uskoro shvativši da sam zvuk ne znači i uspeh, filmski radnici, režiseri, producenti, počeli su oko toga oružja peglati smislenije priče, prilagođavati žanrove da se uhvate u te nove tekovine modernizacije, kao i proizvoditi nove. Početkom 30-ih godina nastali su mjuzikli, melodrame su dobile novu vizuru, a počele su se snimati kostimirane drame, ekranizacije klasičnih romana koje su počivale na kvalitetnim dijalozima i koje su se mogle ekonomičnije snimiti u studijima. Možda i najviše promene desile su se u žanru komedije koja je od tzv. slapstick-a (to su bile uglavnom kratke forme koje su počivale na tempu radnje i gegu) mutirala u komedije, čije su vizualne dosetke, obrti u priči, verbalni humor morali u glumačkoj branši tražiti visprenije, profinjenije i, pored tih fizičkih karakteristika, one glumce koje bi sa pojavom zvuka taj fol mogli uverljivije dramaturški izneti.
Tako se u tvornici snova stvorio prostor za snalažljive brzopotezne šarmantne glumce, koji su imali osećaj za ritam radnje, a i bili spremni na improvizaciju. Jedan od njih koji je zajedno srastao i udario prve temelje ovom medijskom gigantu bio je Arčibald Aleksander Lič poznatiji kao Keri Grant. Rođeni Britanac (Bristol, 1904.) da je živ, sada bi napunio 110 godina. Međutim, njegov život je bio daleko od idealnog. Otac mu je bio alkoholičar, a majka osoba koja se borila sa depresijom i imala ozbiljnih psihičkih problema. Mali Arčibald željan topline i ljubavi morao je potražiti na drugim mestima. Od kuće je otišao sa četrnaest godina, a zbog svoje nestašne naravi i bio izbačen iz srednje škole. Još kao tinejdžer se zanimao za scenu posećivajući mjuzikholove i tako je upoznao Boba Pandera koji ga je pozvao da se priključi njegovoj akrobatsko-komediografskoj družini Pender Stage sa kojom je kasnije otputovao u Njujork. Imao je svega 17 godina.
Bio je bez iskustva, ali sa jakim avanturistikim duhom i bez straha od izazova zaputio se u neistražene krajeve testirajući taj svoj još uvek nedorečeni talenat. Bio je žongler, akrobata, vodvilj i naučio da samo ako si timski igrač možeš dobiti mnogo toga, osetiti tu povezanost sa družinom i uspeti u ostvarivanju svojih snova. Želeo je zabavljati mase, to ga je ispunjavalo, kao što je i voleo da se okružuje pozitivnim i veselim ljudima da se ne bi osvrtao na svoje užasno detinjstvo. Kako se je osećao sve ugodnije u svojoj koži tako su mu apetiti rasli. Dok film još nije dobio zvuk, mladi Arči je nastupao na pozorištu, ali ne baš sa previše uspeha. Prva glavna uloga bila mu je u predstavi Nicky Džon Marka Sandersa u kojoj mu je partnerka bila Faj Rej. Predstava nije požnjela uspeh, a mladi glumac se takođe nije iskazao u svojoj prvoj glavnoj ulozi. Publici se navodno nije dopao njegov izraženi bristolski naglasak i njegovi priprosti maniri kao da je glumio radnika sa luke, ali zbog svoje ugodne vanjštine dobio je ponude da bude pratioc bogatašicama koje su se često obitavale po Petoj aveniji i jer mu je frak stajao kao saliven.
Progutavši ponos, a sve zbog želje da se ostvari kao glumac, posećivao je takve zabave za visoko društvo skidajući i glumeći manire gospode i polako izbacujući taj svoj bristolski naglasak. Upravo zbog toga što je bio naočit muškarac, na tim zabavama upoznavao je i ljude i agente koji su imali doticaja sa Holivudom koji je pojavom zvuka vapio za novim zanimljivim licima. Osunčan samopouzdanjem i ambicijom, zaputio se na zapad, na probno snimanje za kompaniju Fox. Međutim, tu na audiciji nije prošao, ali uhvatio ga je Paramount koji mu je ponudio ugovor, ali u klauzuli je stajalo da mora promeniti to svoje obično ime. Savet je potražio od prijateljice sa kojom je glumio u predstavi, a ona je smatrala da mu uz osobnost odgovara ime Keri. Složio se i dodao prezime koje je bilo efektno i kratko, lako pamtljivo i pre svega dovoljno je zračilo američki. Tako se rodio Keri Grant.
Nije dugo čekao da bude primećen. Već iste godine nastupao je u Sternbergovom Blonde Venus (1932). U to vreme na holivudsku adresu prijavljivali su se mnogi režiseri iz Evrope, koja je zbog buđenja nove osovine zla ostajala bez umetničkih radnika koji se nisu ugodno osećali pod patronatom takvih sila. Tako je i Sternberg sa svojoj heroinom Marlen Ditrih emigrirao u Ameriku, stavljajući svoj osoben pečat i ekspresionistički background kumujući i dograđivajući tu kulturu. Znajući da će tu agititrati kao sporedna stvar, Grant je Josefu popuštao u svakom obliku saradnje: Kada sam prvi put došao na set, Van Sternberg me je pogledao i rekao. Tvoja kosa je začešljana na pogrešnu stranu. Ja sam ga poslušao i začešljao suprotno i ostavio je takvu tokom čitave moje karijere.
Josefova fasciniranost sa Ditrih graničila se sa ludilom. Fatalno erotizirana nimfa, bila mu je velika inspiracija koja ga je dovodila do ekstrema u stilizaciji filmova, jer je sve bilo podređeno njenoj ličnosti i ravnoteži unutar svake scene. Eksperimentisao je sa svetlom, senama, bio toliko detaljan u pripremi seta, koji je čitav bio postavljen u studiju, a moralo je da bude sve kao napolju. Zašto onda nije snimao na lokacijama? Jednostavno nije mogao da ostvari tu perfekciju, nije mogao da čeka određenu svetlost koja bi ga zadovoljavala, nego je kreirao svoju savršenu fotografiju umetno. Bio je ludak i genije u jednom.
Te 1932 god. snimio je još par filmova uglevnom komedijica, ali ništa vrijedno spomena. Šetajući po parkingu Paramount studija primetila ga je Mae Vest, tada velika pozorišna zvezda, koja je tragala za partnerom u komediji She Done Him Wrong (1933). Ponudila mu je glavnu mušku ulogu šarmantnog vođe misije Vojske spasa, koji se doseljava iznad njezinog salona. Film je postao veliki hit, imao je i nominaciju u kategoriji za najbolji film, a međuigra sa Mae Vest koja se sastojala od sofisticiranog, ali slobodnjačkog humora, izjava dvostrukog značenja, donosila je privlačnost i konačno iskristalizirala stvarne njegove mogućnosti. Možeš se koji put dignuti i do mene slavna je rečenica koju vragolasta Mae dovikuje našem lipicaneru.
Ipak tzv. Brinov ured je sledeće godine uveo produkcijski kodek ponašanja zbog takvih štoseva, koji su takoreći vređali konzervativce i religijske radikaliste, tako da su filmovi koje je Mae Vest snimila poslije 1934. godine bili sečeni i nisu ponovili uspeh njenih prvih radova. Gledajući sa današnjeg aspekta nemam neko pretjerano visoko mišljenje o She Done Him Wrong. Smatram ga bajatom, zastarelom formom komedije, opterećenom očitim uplivom pozorišne forme, koja izgleda više melodrama nego li komedija, ali sa zanimljivim epizodama Vest i Granta, gde se je nazirao screwball koji će eksplodirati u sledećim godinama.