By the Sea (2015)

Shvatio sam šta ribar radi. Isplovljava kada je jaka struja. Morska struja te može odvesti na željeno mjesto, ali može te i potopiti. Ponekad moraš da se nosiš sa tim. Ponekad dušo, to je sve što možemo učiniti…

Treće režisersko ostvarenje Anđeline Džoli (Angelina Jolie) moralo je biti konačni zaokret u njenoj karijeri. Strast prema glumi počela je da se razvodnjava već 2001. godine kada je imenovana UN-ovom ambasadorkom dobre volje. Shvatila je da sve te silne angažmane i svoje ideje, spoznaje koje je sticala na terenu može prezentovati delotvornije ako se lati režije i pisanja scenarija. Prvi film više je dizao prašinu nego što je bio kvalitetan, drugi je ziheraška biografska priča, dok ovaj konačno treba da dostavi realnu ocenu sa kojim kapacitetom autorskog vizionarstva i transcedentnosti raspolaže.

By the Sea je ispočetka imao prefiks artističkog filma, vizuelne poetike, naslonjene na stilističke francuske ljubiće koji su se najčešće snimali od pedesetih sredine sedamdesetih godina. Na pamet mi padaju radovi Claude Autant Lare, Roger Vadima, Jacquel Deraya, pa čak i tu vidim i nešto od Max Ophulsa, kao i atmosferičnosti Un homme et une femme iz (1966) od Claude Leloucha. Sve je koncipirano u vintage stilu i svaki detalj morao se doživljavati kao pure cinematography. Nije ni promakao i dodatak Pitt na prezimenu.

Ni ovaj film nije bio pošteđen onih žutih kuloarskih priča o krizi u braku, a dodatno je zapaprila Dženifer Eniston optužujući svog bivšeg muža da je polazišna ideja za film bila upravo njihovo poslednje putovanje, da spase vezu. Koliko ima istine u tome ne znam, dok Anđa sigurno nije zadovoljna kritičarskim prijemom filma, koji je mahom bio porazan. Ako ništa barem im možemo poželeti da ih ne sustigne sudbina Toma Kruza i Nikol Kidman, koji su zbog same tematike Eyes Wide Shut intenzivno isprepletali svoj brak na platnu (jer je tako to Kjubrik želeo) suočavajući ga intimnostima iz njihovog privatnog života.

By The Sea 2

Citroen kabriolet njiše se po uzanom drumu prekrasne mediteranske prirode. Roland (Brad Pitt) i Vanesa (Anđelina Džoli) idu ka destinaciji hotela Galeb (asociralo me je na Titovu istoimenu jahtu), koji kao da je sjedinjen sa stenovitom masom, gde bi on trebao u tom mirnom, ruralnom ribarskom zalivskom mestašcetu pronaći inspiraciju sa svoj sledeći roman. Scenu vožnje ukrašava šansona čiji momentum pokriva ćutnju atraktivnog para u najboljim godinama. Inače, Vanesa je bila uspešna plesačica, a poslednjih godina eto izveštila se u praćenju svog muža.

Između njih osećamo vakuum, zid koji je zabetoniran utezima gorkih priča. Posmatramo ih zajedno. Oni su spolja umorni ljudi, bez energije, dok se unutar odvija prava drama, posebno kod Vanese. To je Anđelina Džoli bezuspešno htela da prikaže brzim montažnim flešbekovima anatomije organa. Postali su taoci otuđenih života i vreme odmora provode izbegavajući se. Roland u stalnom opijanju i ćaskanju sa vremešnim Majklom (Niels Arestrup), a Vanesa u meditaciji na balkonu sobe koji joj podaruje predivan pogled na zaliv, povremeno čitajući knjigu i posmatrajući rutinu stanovnika toga mesta. Posebno joj upada za oko ribarski brodić koja svako jutro plovi ka otvorenom moru.

By The Sea 3

Priča dobija psiho-trilerski zaplet kada slučajno zapazi rupu koja otkriva pogled prema susednoj sobi. U tu sobu dolazi mladi i lepi tek venčani bračni par Lea (Mélanie Laurent) i Fransis (Melvil Poupaud). Taj par je sve suprotno od Rolanda i Vanese. Oni su u intenzivnom romantičnom zanosu, strašno pozitivni i poletni, nema stanovitih prepreka, jer još uvek nisu nagriženi prvim problemima i razočarenjima, dok su puni volje i planova za budućnost. Isprazni životi izgubljenog para počinju poprimati boju kada ih kriomice posmatraju u vođenju ljubavi. Nateraju se i na druženja, samo da bi bilo kasnije interesantnije u sobi. Roland na sve to gleda kao slamku da se ponovo intimno poveže sa ženom, da je vrati u svoj zagrljaj, da mu se prepusti jer konačno nešto zajedno rade, dok Vanesa ima druge planove, čije rasuđivanje je zaposeo gnev, ljubomora i revanšizam za svoju nesreću.

Francusku obalu i neimenovano mesto glumila je Malta. Bred Pit je konačno mogao da pokaže koliko dobro je naučio francuski jezik, jer mu je trebao u komunikaciji sa svojom decom koja ga tečno pričaju. Melani Loren je glumila Leu i bila je seksipilnija nego ikad. Dužu ravnu kosu sa šiškicama, preplanuli ten i vitku figuru bilo je zaista zadovoljstvo voajerisati kroz rupu, gde nas je često častila parodirajući u intimnom rublju, dok je recimo njen partner Melvil Pupu (inače cenjeni glumac baš ovakvih tipova art-filozofskih drama) bio prilično nevidljiv, ali i neiskoristiv. Istina, glumački se to može reći i za Melani.

By The Sea 5

Naš glavni umetnički par morao je biti adekvatno stilizovan. Bred Pit je održavao šmekerske brčiće, pustio solufe, dok su šeširčić, košuljica, pantalone bile u balansu letnjih boja. Anđelina je nosila jednostavno stilizovane toalete, skrivala je lice iza klasičnog vintage looka, uvojaka boje meda, a na očima Burberry brown sunglasses, koje je nonšalantno spuštene na staklo (u klasičnom filmskom ponavljanju jedne benigne radnje, asocirajući na određenu personu, pre nego što je kamera snimi), po navici ispravljao Roland.

Na svaki način Anđelina nam je prezentovala taj obilato korišćeni hedonizam, koji i nema neke delotvornosti za sreću i služi kao beg od suočavanja, kao bogataška floskula ponašanja ljudi bez trzaja da se u njima nešto životno dešava. Nakon što je pokušala prekratiti muke, Vanesa od jada nabacuje osmeh prema Rolandu. Ti se smeješ. – Tako deluje spolja, ne iznutra.

By the Sea je na sredini mrtav i jedva pokazuje znakove života, dok čeka da izvuče poslednji adut koji će nam i pojasniti razloge njihove bračne krize. Puno je praznog hoda, pravocrtnosti, bez adekvatnih metafora i sa pregršt nepotrebnog stilizovanja. Stvari se često periodično ponavljaju. Red alkohola, red tableta, red pogleda prema moru, cigara, šetnje, vožnje kabrioleta, večere, gledanja kroz rupu, pokazivanja koščatih noga suncu sa balkona itd…

By The Sea 4

Povremeno Anđa ubode nekim rezonovanjem kroz likove kada nastoji objasniti ili opisati situaciju između njih. Recimo kad Mišel pita Rolanda kakva mu je supruga. On odgovara tako da ništa ne kaže, a opet da sve sa tim kazuje. Ponekad je nepodnošljiva, a ponekad je simbol ljupkosti i ljubavi. Teško je opisati tih četrnaest godina braka. Bred Pit je inače i bolji deo para. U njegovoj interpretaciji osetimo taj mrak dok gleda kroz rupu drugi par i trenutak kasnije posmatra reakciju nje, osetimo taj bes dok se opija jer ne može da podnese još jednu odbijenicu frigidne supruge, osetimo da je spreman žrtvovati sve samo da je ona srećna, osetimo njegovo nastojanje da se hvata za svaku slamku spasa, ne bi li se povratili kao par iz ambisa, oseća da je njegova snaga upravo snaga ozdravljenja voljene osobe i onda se tek on može mentalno osloboditi da piše.

Objektivno, By the Sea ne izgleda kao dobar film, verovatno i nije dobar film, ali kako su oči vizuelni doživljaj, a mozak rezonuje sve viđeno stvarajući subjektivni dojam, on mi kazuje da je sve u svemu ovo bilo jedno pozitivno iskustvo.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]