Blade Runner (1982)

Imam običaj da se povremeno vratim nekim filmovima koji su me u prošlosti oduševili ili, što je još važnije, bitno uticali na moj filmski razvoj, pa i ukus. Na prvom mestu su tu kultni filmovi sci-fi žanra kroz koje sam uvek mogao zasititi, bar donekle, svoju nezasitu i razuralenu maštu i proživeti svetove slične onima koji su mi se motali po glavi. Jedan od takvih filmova, zauvek urezan u mom imaginarnom popisu najboljih filmova, je i Blade Runner (Istrebljivač).

Međutim, dok sam neke gledao sramotno mnogo puta, tako da kažem, kao što su Star Wars, The Thing, Alien, ovaj baš i nisam, a od zadnjeg puta prošlo je skoro dve decenije, tako da je krajnje vreme bilo da ga opet pogledam, a izabrao sam Final Cut verziju, poslednju objavljenju i jedinu gde je Ridli Skot (Ridley Scott) imao potpunu umetničku slobodu. Verzija je dorađena i upeglana novijim efektima, tako da je sa prvim kadrovima moje oduševljenje eksplodiralo.

Da, oduševljenje, baš kao i prvi put kada sam ga gledao i svaki naredni put, a za to ima više razloga. Priča je smeštena u budućnost koja je više nego izglednija danas nego kada je film snimljen. Ta predstava budućnosti je mračna, melanholična i teška, baš kao i sama atmosfera filma. To ne čudi jer je i sam Blade Runner napravljen kao dobitna kombinacija sci-fi trilera i film-noira, koji je kasnije inspirisao mnogo filmova, serija i igrica koji su napravljeni baš sa tom dobitnom kombinacijom.

Taj, na prvi pogled, nespojivi miks žanrova predstavljen je uz pomoć vizuelne i muzičke čarolije, efekata daleko ispred svog vremena i virtuoznosti koju je pokazao Ridli Skot, režiser ovog filma. Upravo ovaj prekrasni napad na vizuelne i zvučne senzore mog uma doveo je i do kapitualcije istih. Potpuno razoružani, nije im ostalo ništa drugo no da sa uživanjem prihvate poraz i uživaju u njegovim posledicama sledeća dva sata koliko film traje.

Blade Runner 2

Upravo odličnim vizuelnim rešenjima i savršeno uklopljenom muzikom (koju je inače komponovao Vangelis, još jedan virtouz svog zanata) Ridli je sa izvrsnim radom kamere i kadrovima sa mnoštvom detalja u potpunosti uspeo dočarati i preneti gledaocu svet koji je zamislio i sve ono što takav svet nosi sa sobom. Taj svet je vidljivo klasno podeljen, sa višom klasom koja živi u visokim neboderima i nižom, koja živi na površini prenatrpanih i prljavih ulica. Tehnologija je sveprisutna, pa čak i napadna, i zapitao sam se ko je tu u čijoj službi i ko je koga tu asimilirao i preobličio. Ljudski rod je otišao čak toliko daleko da su stvorili organske replikante za obavljanje svih onih poslova koje ljudi ne žele, a prvenstveno rad u rudnicima, industriji i ratovima koji se vode u svemiru.

Tako stvarajući replikante i olakšavajući sebi život, ljudi su stvorili bića izgledom identična sebi, stvorili su svet tehnologije, svet koji treba da udovolji svim njihovim potrebama i na neki način se igrali Boga postavivši sebe za stvaraoce sveta kojim hode. Međutim, u svojoj kreaciji su se zaneli, pa su bića koja su stvorili po svom liku fizički superiornija, a u isto vreme postali su robovi tehnologiji, koja im je trebala olakšati život. U očajničkom pokušaju da nešto urade i da isprave grešku, Replikante su napravili takvim da im je životni vek četiri godine, ali oni savršeno stvoreni počinju da razvijaju sopstvenu svest, a samim time i svest o neminovnoj smrti koja ih čeka tako brzo. Upravo iz tog straha uradiće sve da to promene, a tu i naša priča kreće. U nju se uključuje i Blejd Raner Rik Dekard (Harrison Ford), policajac specijalizovan za hvatanje i uništenje odbeglih Replikanata.

Blade Runner 3

Međutim, veličanstveni audio/vizuelni napad na sva moja čula, uz podršku priče koja vas tera na razmišljanje, nije i jedini. Uporedno sa njim glumačke izvedbe napadaju sa druge strane i potpuno uništavaju svaku moju odbranu prema ovom filmu i ja mu se, baš kao i svaki put, naprosto divim i uživam. Ne mogu se odlučiti ko mi je u filmu bolji i čiji je lik upečatljiviji. Svaki nosi svoju priču i tugu na svoj način, i svi se oni drugačije mire sa neizbežnom sudbinom. Neki su ljudi, a neki Replikanti, međutim tanka je linija koja ih razdvaja, a za neke i nakon kraja ne znate kome pripadaju.

Jedno je sigurno – svi reaguju isto, emotivno, sa jedinom razlikom što emocija koja izađe kao reakcija je određena njihovim karakterom. Ostaje vam da razmišljate o mnogim pitanjima koje je film postavio, i strah da bi takva budućnost mogla da nam se desi, a možda nam se već desila.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]

Blade Runner 4