Bad Times at the El Royale (2018)

Bad Times at the El Royale je na promotivnim materijalima obećavao all star ekipu glumaca, stilizovanu akciju dostojnu Tarantina i obilje zabave. Režiser i scenarista Dru Godar (Drew Goddard) iza sebe ima bioskopske hitove poput World War Z i The Martian i sve je ukazivalo da je reč o filmu o kome će se pričati. Daleko od toga da je ovo loš film, ali zbog nekoliko stvari ipak nije toliko dobar koliko je sigurno mogao biti

Godina je 1969., na samoj granici Kalifornije i Nevade, nalazi se hotel koji nije ni senka kakav je nekada bio. Popularno okupljalište poznatih faca se pretvorilo u hotel bez posetilaca u kome sve poslove vrši jedan službenik, koji krije mračne tajne. Sticajem okolnosti, istog dana se pojavljuje četiri putnika – ostareli sveštenik koji pati od demencije (Jeff Bridges), pevačica koja sanja o samostalnoj karijeri (Cynthia Erivo), trgovački putnik (Jon Hamm) i neprijateljski nastrojena mlada žena (Dakota Johnson).

Ubrzo shvatamo da niko od nabrojanih nije ono za šta se predstavlja i da svako ima svoje tajne i motive za dolazak u hotel. Stvari postaju gore uveče, kada hotel posećuje vođa kulta (Chris Hemsworth) u potrazi za svojom prijateljicom, donoseći pakao svima koji su imali tu nesreću da se zadese u hotelu.

Nije nam potrebno puno da steknemo mišljenje kako ne treba verovati nikome u ovom filmu. Svako od njih je lažov i nosi neki vid maske – dok neki lažu sitnice, nekima su laži mnogo ozbiljnije, dok neki lažu kako bi sakrili opasne činjenice. Scenario se dosta oslanja na to i, taman kada steknemo neki utisak o određenom liku, već u narednoj sceni ga promenimo. Pratimo i pozadinske priče svih karaktera tako da ovo nije jedan scenario, nego više scenarija smeštenih u jedan, gde je svaki detalj bitan.

 

Svidelo mi se što autor gorepomenute maske svojih likova ne skida postepeno, nego jednistavno otrgne nekim neočekivanim nasiljem koje stvara novu perspektivu na učesnike. Tim promenama se menjaju i naša očekivanja vezana za to u kom pravcu će se odvijati priče. Međutim, ubrzo sam se umorio od toliko promena i samog ritma, pa sam jednostavno pratio film bez ikakvih pretpostavki. Verujem da neću biti jedini kome pomalo smeta što je sve sporo i razvučeno, pa čak i jump cut scene.

Kako se film bliži konačnom raspletu, tako naši karakteri shvataju da ne mogu sve sami i upuštaju se u duge konverzacije u kojima saznaju istine jedni o drugima. Mišljenja sam da je autor zamislio da te scene sprovede kao Tarantino, gde nakon napetih razgovora eskalira stilizovano nasilje. Međutim, ovde duge scena razgovora zamore i slobodno mogu reći da su, pored brojnih kvalitetnih flešbekova koji skroz ogole naše likove, praktično nepotrebni u smislu karakterizacije likova, jer mi iz tih razgovora retko kada saznamo nešto konkretno. Dobra stvar je što povremeno bljesne dobar humor, iako on nije hajlajt filma.

Spomenuo sam da me ovaj film podseća na Tarantinove i to iz više razloga. Prvi je svakako podela scenarija na poglavlja, zatim stil pripovedanja sa dosta flešbekova, kao i stilizovano nasilje. Izgled hotela, dizajn kostima i saundtrek postižu nostalgični efekat, a dopala mi se i kinematografija sa dosta sporog paninga. Muzika je bitan faktor filma, a izvođenja Sintije Erivo će vam se uvući pod kožu, iako će sigurno neki pomisliti ķako ima previše njenog pevanja. Većina glumačke ekipe je takvog kvaliteta da bismo ih gledali i kako zure u zid, tako da nije bilo ni potrebno da se previše užive u svoje karaktere.

Bad Times at the El Royale ima koncept dostojan Tarantina, ali nedostatak odličnih dijaloga i poprilična razvučenost dovode do egzekucije u kojoj je stil bitniji od kvaliteta samog sadržaja, što ne mora nužno biti minus.

moja konačna ocena: 7/10