Verujemo da ste upoznati sa informacijom da je ovaj film dobitnik Oskara u kategoriji najbolji film. Međutim, kako o ovom filmu vladaju prilično oprečna mišljenja, teško je oteti se utisku da je ta nagrada za ovaj film nezaslužena, posebno uzevši u obzir ovogodišnju konkurenciju u istoj kategoriji. Neka se ne uvrede oni kojima se ovaj film zaista svideo, zapravo se svideo i nama, ali Argo je i pored obilja napetih scena u suštini sasvim prosečan triler.
Videla žaba da se konj potkiva, pa i ona diže nogu, reklo bi se u narodu. Po sličnom principu je i Argo dobio na popularnosti. Propaganda je učinila početni korak, a zaraza se začas proširila narodom i jednostavno je postalo popularno reći da je Argo super film. To je otprilike kao kada tinejdžeri kažu da vole određenu muziku, o kojoj zapravo nemaju pojma, ne bi li time dobili koji poen kod svojih vršnjaka ili svoje simpatije. No, na stranu sa kritikama i krenimo u detaljniju analizu kako bismo otkrili one svetlije strane ovog filma, koje bi eventualno opravdale njegovu titulu “najboljeg filma godine“.
Kao što i napomenusmo u uvodu, Argo je zaista napet triler i da nije političke pozadine priče, pretendovao bi da bude zaista vredno ostvarenje. Film počinje krajnje dosadno i taman pred odustajanje od daljeg gledanja, stvari počinju da bivaju zanimljivije. Kako se priča dalje odvija, počinjete da shvatate da je ovo, iako relativno predvidljiv, sasvim pristojan triler, a vaš otpor koji ste eventualno imali prema ovom filmu, u zavisnosti od količine vašeg ega, polako počinje da popušta. Muzika u filmu je vrlo zadovoljavajuća, ali pomalo iscepkana, tačnije, numere koje prate određene scene su vrlo kratke, te snaga tih scena brzo splašnjava.
Prikaz perioda u kome se film odvija (1979/80) je zaista veran i autentičan. Možda na to neko ne bi ni obraćao pažnju, s obzirom na to da se radi o bliskoj prošlosti, ali verujemo da je teže postići autentičnost razdoblja od pre nekoliko decenija, nego, npr. iz 16. veka, iz razloga što postoje živi svedoci toga vremena, te se mora obraćati pažnja na više detalja i greške se lakše potkradaju. Sa te strane, još jedan plus za Argo. Gledajući film, sa glumačke strane, ekipa je većinom dorasla zadatku. Glumci su poznati (Alan Arkin, John Goodman) i uglavnom dobro poznaju svoj zanat, pa čak i kad je Ben Aflek (Ben Affleck) u pitanju, mada se njegove glumačke sposobnosti iz nekog razloga često omalovažavaju. Opet, ne možemo reći da se neko na ovom polju posebno istakao, a možda nije bilo ni puno mesta za to. Likova u filmu je puno, te se čini da pojedini likovi nisu dovoljno razrađeni jer jednostavno nije bilo dovoljno prostora za širenje njihovih karaktera.
Čini se da je ono što najviše bode oči u ovom filmu zapravo klasična američka propaganda. S obzirom na to da je Argo zasnovan na istinitom događaju, ne možemo ni naslutiti kakve su sve činjenice u ovom filmu izvrnute. Naravno, filmovi inspirisani stvarnim događajima prirodno dodaju ili oduzimaju od istine, ne bi li priču načinili zanimljivijom, ali u filmovima sa političkom tematikom to dobija na težini više nego u drugim slučajevima. Amerikanci su naravno dobri momci, kao i uvek, a i ako nisu, to je samo da bi ispravili ono što drugi rade pogrešno, opet u skladu sa svojim kriterijumima.
Gledajući Argo, imali smo utisak kao da gledamo neku intelektualnu verziju Ramba, zapravo realističniju, ali u osnovi veoma sličnu priču. Američki heroj spasava nevine američke žrtve, zarobljene u tuđoj i neprijateljskoj zemlji. Koliko god pokušalo da se zamaskira, priznajte, zar ne zvuči upravo kao Rambo? Šalu na stranu, uostalom voleli smo i Ramba, zar ne?
Na kraju vam preporučujemo da date šansu filmu Argo, bez obzira na eventualni otpor koji imate, jer imali smo ga i mi.
7/10
Autor: Nikola Milošev