Annihilation (2018)

It’s not destroying… It’s making something new.

Aleks Garland (Alex Garland) je Britanac koji se prvo proslavio kao pisac, zatim je privukao pažnju kao scenarista i konačno je 2014. sjajnim debitantskim filmom Ex Machina postao ime i kao filmski autor. Osim sjajnog scenarija, sa skromnim budžetom je postignut vizuelni raskoš koji je, između ostalog, pokupio Oskara za vizuelne efekte ispred brojnih blokbastera. Njegov novi film Annihilation ostaje u žanru sci-fia i predstavlja ekranizaciju knjige Džefa Van Der Mira.

Na samom početku filma vidimo kako meteorit pada na močvarni predeo u kome se ističe svetionik. Nakon dve godine, neki vid svetlucave zavese se spustio na to područje, praveći granicu između našeg poznatog sveta i nepoznatog. Stručnjaci iz brojnih oblasti su se okupili da istraže fenomen, ali nakon godinu dana nisu nimalo bliži objašnjenjima – vojne ekspedicije su bile neuspešne, tehnologija unutar tog prostora ne može da šalje podatke napolje, a zavesa zahvata sve veći prostor.

Priča se razvija oko Lene (Natalie Portman), čiji je suprug Kejn (Oscar Isaac) vojno lice o čijim se misijama ne priča javno. Ona nije ništa čula o njemu godinu dana, ne dobija informacije od vojnih zvaničnika i zaključuje da je poginuo u akciji. Taman kada je počela da se navikava na život bez njega, Kejn se pojavljuje u kući, bez sećanja o misiji, gde je bio sve vreme i kako se vratio. Naprasno počinje da kašlje krv, a na putu do bolnice ih zaustavlja ekipa specijalaca i odvodi u tajnu bazu Area X…

Kao što je i Ex-Machina bio neka vrsta rariteta u svetu mejnstrim sci-fi filmova, takav je slučaj i sa filmom Annihilation, u kome autor u potpunosti obuhvata koncepte neizvesnog i nepoznatog. Lik Lene nam daje sjajan i, pre svega, racionalan odgovor na pitanje koje je objašnjenje onoga što smo gledali (I don’t know), ali to ne znači da priča i sva dešavanja u filmu nemaju smisla, naprotiv. Većina scena u filmu poseduju logiku i smisao, dočaravaju poentu neizvesnosti i zbog toga smo ostali uskraćeni za odgovore, koji pripadaju nepoznatom području. Međutim, moram spomenuti da mi je većina dijaloga bez pravog smisla, ne zbog toga što retko šta saznajemo iz njih, nego što deluju kao da su tu samo da bi nešto bilo rečeno.

Zbog nedostatka odgovora, ostaje nam da sami otkrijemo motive i pozadinu svega onoga što se dešava na ekranu. Sve je obavijeno velom misterije, prostor ispod zavese je ispunjen mešavinom iskonske lepote i neobjašnjivog straha, dok se smenjuju prizori čudesno izmenjenih živih bića. Unutar tog prostora je smešten kvintet dama koje, osim Line, nisu razrađeni karakteri. Ona tuguje zbog sudbine svog supruga, a razloge njene eventualne krivice što je došao u tu situaciju shvatamo kroz nekoliko scena flešbekova, dok o ostalima ne znamo ništa osim zanimanja i činjenice da im, na neki način, ne cvetaju ruže.

Bitan segment filma su pojmovi samoubistva i samouništenja. Po rečima jedne od junakinja, samouništenje je skroz prirodno, praktično biološko jer kreće od naših ćelija, a njima ostaje samo da se odluče kako će da deluju protiv toga – da se bore, da beže ili da ga jednostavno prihvate. Filozofski aspekti filma postižu svoj vrhunac u samoj završnici, koja se može tumačiti na razliite načine. Annihilation stvara funkcionalno objašnjenje za sve ono što se dešava ispod zavese, pratimo proces istraživanja i pokušaje razumevanja. Logično je očekivati da nešto ostane izvan našeg razumevanja, ali verujem da većina gledalaca neće biti zadovoljna završnicom.

Film je odlično ispraćen i sa glumačkog i sa tehničkog aspekta. Pojava Natali Portman podiže čitav projekat na viši nivo, a odličnu podršku joj pružaju Oskar Ajzak i Dženifer Džejson Li (Jennifer Jason Leigh). Kao što sam spomenuo, likovi pored Lene nisu karakterizovani i dijalozi nisu previše razrađeni, tako da ni glumci nisu imali previše materijala za rad, što se naročito odnosi na ostale ženske likove. Što se tiče vizuelnog efekta, rezultat saradnje pet kompanija je zaista impresivan, čime Garland još jednom dokazuje da se sa relativno malo novca može napraviti vizuelno raskošan film.

Annihilation poseduje, kao i prethodni Garlandov film Ex Machina, prepoznatljiv vizuelni utisak, jaku glumačku ekipu i intrigantni sadržaj, ali je činjenica da je donekle preterao u svojoj ambicioznosti.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]