1965. godine Ameriku je potresao šokantni slučaj višemesečnog psihičkog i fizičkog zlostavljanja šesnaestogodišnje učenice Silvije Lajkens koje je rezultiralo njenom smrću. Ovaj projekat ja napravljen na osnovu istinitih događaja i predstavlja svojevrsni omaž tragično nastradaloj devojčici, ali je činjenica da je to jedina bitna stvar koja drži film, jer je sve ostalo, manje-više, loše.
Na početku filma se prikazuju Silvija i njena sestra Dženi, koje žive sa svojim roditeljima, putujućim trgovcima na vašarima. Dolazi do svađe i kako bi izgladili svoje odnose i kako bi došli u priliku da zarade više novca, oni odlučuju da svoje ćerke ostave kod Gertrude Baniševski, samohrane majke šestoro dece, na koju su slučajno naišli. Vremenom se Gertrudino finansijsko stanje sve više pogoršava i to dovodi do prekomerne upotrebe alkohola i lekova. Ona način u iskaljivanju svojih frustracija vidi u tromesečnom mučenju male Silvije, u čemu su joj pomagala njena deca, sve do konačnog tragičnog događaja.
Ovo je vrlo težak film. Sama tema kojom se bavi je jako neprijatna i bolna, ali sa druge strane i jako poučna, tako da je bitno da je veliki broj ljudi vidi. Ovaj slučaj je podigao veliku buku u SAD, išlo se toliko da se Gertrudi tražila smrtna kazna umesto doživotne robije, i pisale su se peticije protiv njenog uslovnog puštanja na slobodu posle dvadeset godina robije. Mnogobrojni psiholozi su proučavali ovaj slučaj, ali niko sa sigurnošću ne može da potvrdi zbog čega se sve ovo dešavalo i koji je glavni pokretač Gertrudine nasilnosti. Među glavnim pokretačima se najšeće spominju jaki lekovi, ljubomora i očajno psihičko stanje pouzrokovano besparicom.
Scenario je hteo mnogo toga, ali je na kraju ispao zaista smešan. U silnim pokušajima da ravnopravno i istinito prikaže sve učesnike u ovom događaju, kao i da delimično pokuša da umanji pojedine događaje i slučajeve mučenja, stiče se utisak da se gleda krajnje neuverljiva i bleda priča o poremećenoj domaćici. Gertruda je ovde glavni lik i kao da se režiser trudio da je prikaže u realnom svetlu i maskirajući brojne istinite činjenice koje govore da se radi o klasičnoj psihopati. Ona je emotivna domaćica i majka, koja odjednom satisfakciju i način vaspitavanja vidi u mučenju Silvije, što je, koliko god nelogično, prikazano još nelogičnije.
Sa druge strane, samo mučenje je banalizovano i sklonjeno u drugu stranu, što je veliki minus. Mišljenja sam da se mnogo veća pažnja trebala posvetiti tome umesto psihološkom ulepšavanju Gertrude, jer bi se tako stekao jači i uverljiviji utisak. Ovako se celo mučenje svodilo na po koje gašenje cigareta i žigosanje stomaka. Šta je sa uskraćivanjem hrane, vode, toaleta, higijene, prikazivanjem golotinje celom komšiluku, živim davljenjem u vodi, pesničenjem, psovanjem, kidanjem kože, šutiranjem i brojnim drugim načinima fizičke i psihičke torture koje je Silvija doživela. Režiser je hteo da ostavi jak utisak, ali je uspeo u tome jedino ako je hteo da Gertrudu prikaže kao slučajnu grešnicu, što to ona nikako nije bila. Bila je sadista, sociopata i izvinila se za sve tek na samrtnoj postelji 25 godina kasnije.
Scenografija je potpuno promašila poentu, jer je Gertrudina kuća bila leglo pacova, dok je ovde prikazano kao tipična, uređena građevina u predgrađu, sa sve pokošenim travnjakom. Deca su čista i opeglana, dok su u stvari nosili rite. Zaista bih dugo mogao nabrajati nelogičnosti i pokušaje ulepšavanja istine, a sami sve možete proveriti na internetu, ukoliko vas zanima. Jedna od retkih stvari vrednih pomena su performansi Ketrin Kiner (Catherine Keener) i Elen Pejdž (Ellen Page), koje su se naročito uživele u prilično teške i zahtevne uloge.
Često se povlači paralela između ovog projekta i filma The Girl Next Door, koji je urađen po romanu Džeka Kečama. Kečam se bavio ovim događajem, izmenio je lokacije i imena, ali je mnogo više pažnje posvetio mučenju i torturi. Ako vas zanima eksplicitniji, uverljiviji i verodostojniji prikaz svega što se dešavalo maloj Silviji, „The Girl Next Door“ je mnogo bolji izbor.
Ukoliko posmatrate ovaj film kao prikaz istinitih događaja, nikako ne zaslužuje prelaznu ocenu. Ako ga posmatrate kao filmski doživljaj, jedva dobija prelaznu ocenu. Činjenica da je scenario rađen po istinitom događaju i gluma su jedine dve stvari koje sijaju u ovom filmu, sve ostalo je diskutabilnog kvaliteta.
5/10
P.S. Sve što vas zanima u vezi ovog slučaja možete pronaći na ovom sajtu.