22 July (2018)

Vaša ocena filma:

A relief, in a way that at least now I don’t have to look at him.

Verovatno se svi sećate terorističkih napada u Norveškoj iz 2011. godine, kada je Anders Brejvik ubio 77 ljudi u dva odvojena napada. Cenjena ratna novinarka i autorka Asne Seirstad je na osnovu ovih događaja napisala knjigu One of Us: The Story of Anders Breveik and the Massacre in Norway, koja je poslužila kao podloga za ovaj film. Pol Gringres (Paul Greengrass) potpisuje režiju, scenario i produkciju, a okupio je norvešku glumačku ekipu, koja u filmu priča na engleskom (?).

22. jula 2011. godine, ekstremni desničar Brejvik (Anders Danielsen Lie) je detonirao bombu u samom centru Osla, a nakon toga se uputio na ostrvo Utoja, gde se nalazio kamp za decu. Nakon predstavljanja ovih strašnih događaja, radnja filma se deli na nekoliko delova i prati Brejvikove motive, njegovo suđenje, advokate koji učestvuju u ovom slučaju, tinejdžere koji su preživeli napad, kao i unutrašnju politiku Norveške. Najviše pažnje dobija mladi Viljar (Jonas Strand Gravli), dečak koji je preživeo napad i koji je svedočio na suđenju, a mi pratimo njegovu borbu da povrati zdrav i normalan život…

Kao što sam spomenuo, prvih 40-ak minuta filma prikazuju pripremu i izvršenje Brejvikovih planova, a Gringres nema nameru da nešto prikaže ublaženo – njegov pristup predstavljanja napada na ostrvu se praktično graniči sa eksploatacijom. Naravno, priča ovog filma bi imala smisla i da je te scene zamenio kratki prolog, ali sam mišljenja da je autor hteo da se mi kao gledaoci osetimo poput Norvežana, zaprepašćeni i besni zbog Brejvikovih proračunatih misli i dela. Ono što gledamo je veoma uznemirujuće, a dodatno nas zabrinjava činjenica da to nije produkt scenariste ili nekog pisca nego verno predstavljeno istorijsko dešavanje – kombinacija užasa realnosti napada i realizma sa kojim ga je Gringres predstavio je pravi udarac u stomak.

Užasnost dodatno podgreva filmska verzija Brejvika, koga Anders Denielsen Li tumači sa zastrašujućom autentičnošću (toplo preporučujem i njegov film Oslo, August 31st). S obzirom na uverenja kojima se vodi, njegovi postupci jesu radikalni, ali su u isto vreme i logička, skoro neizbežna posledica takvih verovanja. Do njega su se ekstremni desničari uglavnom ignorisali, dok danas predstavljaju udarnu silu i sve više su uticajni, jer se povećava broj ljudi kojima je dosta imigracije i multikultularizma. Međutim, od Brejkovih postupaka se ograđuju skoro sve vođe desničarskih pokreta, čak i njegov advokat, što on smatra kukavičlukom, ali ga ne remeti u uverenju da je uradio pravu stvar i da bi sve ponovo uradio isto.

Nakon dramatizacije događaja intenzitet i adrenalin filma drastično opadaju, jer se pažnja sklanja sa Brejvika u korist preživelih i političara. Na taj način, Brejvik postaje sporedan lik u događajima koje je sam prouzrokovao, što se meni nije previše dopalo. Jednostavno, nakon njegove pojave sve ostalo postaje manje zanimljivije, jer Brejvik nije predstavljen kao čudovište, nego kao miran, proračunat i inteligentan čovek. Njegov advokat, koji samo radi svi posao, zbog uverenja da svako zaslužuje fer suđenje, ili ministar odbrane koji traži propuste u bezbednosti i izgovara utešne reči ožalošćenima, ne mogu da se porede sa pažnjom koju privlači Brejvik kao ličnost.

Najviše vremena u filmu dobija mladi Viljar, koji je preživeo napad, tokom koga je pogođen pet puta, uključujići metak koji je ostavio fragmente unutar njegove glave. Njegova psihička i fizička borba se može posmatrati kao metafora na samu Norvešku, čiji su se stanovnici i sami trudili da se oporave nakon ovih događaja i vrate u normalu. Iako prolazi kroz tešak fizički oporovak i boluje od PTSP zbog napada, on je odlučan da ispriča svoju priču i da se suoči sa ubicom koji mu je uništio život i smeje se u sudnici. Moram konstatovati da mi je ovaj segment priče bio prilično melodramatičan, toliko da se na momente graničio sa patetikom.

22 July predstavlja insajderski prikaz terorističkih napada u Norveškoj i njihovih posledica, koji od trilera sa jakim adrenalinskim nabojem postepeno prelazi u emotivnu dramu – taj prelaz se sigurno neće dopasti svima, iz prostog razloga što glumac koji tumači Brejvika čini da je sve osim njega mnogo manje bitno.

Scenario
Gluma
Vizuelni utisak
Lični utisak

Siniša Stajić
Latest posts by Siniša Stajić (see all)