You Were Never Really Here (2017)

Svako ima ono nešto što traži od filma. Neko zabavu, razbibrigu, neko napetost, uzbuđenje. Neko strah, jezu. Drugi smeh, avanturu. Neko je željan misterije, tajanstvenih priča. Opet drugi priča o ljudima, sudbinama, ljubavi. Ono što ja tražim kod filmova, a retko se nađe, posebno danas, je kada vas nakon gledanja ostavi da sedite sa ogromnim imaginarnim upitnikom iznad glave. Potom slede sati i dani motanja istog po glavi. Pa se vrti napred, nazad, dok pokušavam da dokučim sve ono što nosi u sebi i, na kraju, da li je to što sam gledao odlično ili ne. Kažem retko, ali ipak se nađe. Jedan takav pronalazak je novi film genijalne Lin Ramzi (Lynne Ramsay), You Were Never Really Here.

Džo (Joaquin Phoenix) je veteran raznih službi države. Živi sa starom majkom, a svoje dane provodi radeći ono što je trebao, a zaista nije uspeo u svom nekadašnjem poslu. Da se bori za pravdu. On je specijalac za pronalaženje nestalih devojaka. Veoma učinkovit i veoma, veoma brutalan. One na koje se nameri čeka izuzetno neprijatno iskustvo, ukoliko isto uspeju da prežive. Džo dobija novi zadatak, da pronađe senatorovu ćerku. Taj zadatak, iako naizgled rutinski, staviće Džoa na teška iskušenja, koja ga mogu potpuno uništiti.

You Were Never Really Here je novi film Lin Ramzi, sjajne režiserke, koja na našu veliku žalost retko radi. Tako pravi velike pauze između filmova, a ovaj poslednji smo čekali sedam godina. Iz tog razloga u preko dvadeset godina karijere, ovo joj je tek četvrti dugometražni film. Kažem opet na žalost, jer Lin je izuzetna u svom poslu, a napisala je i režirala jedan od filmova koji su ostavili izuzetno jak utisak na mene, We Need To Talk About Kevin. Od njega je prošlo sedam godina i dobili smo ovaj poslednji u kome naslovnu ulogu tumači još jedan veliki umetnik, koji nažalost takođe retko radi. U pitanju je Hoakin Finiks. Inače, za ovaj film Lin je dobila Zlatnu palmu u Kanu za scenario, a Hoakin za glavnu mušku ulogu.

Čekalo se dugo i dočekalo. Kad je stiglo, ima šta i da se vidi. Kada sagledate priču, ona je u biti jednostavna. Međutim, u tananim slojevima ili veštim kratkim kadrovima, polagano nam se servira sva kompleksnost priče, kao i lika kome ista pripada. Za nekih osamdeset minuta, koliko film traje, jasno se može videti zbog čega je nagrada u Kanu za scenario otišla za ovaj film. Neobičan tok radnje ili, bolje rečeno, grubo sečeni kadrovi, sa stalnim smenjivanjem bučnih i mirnih kadrova, sa povremenim bljeskovima prošlosti, prikazuju nam priču, ali na slikovit način i nešto drugo. Glavni lik, tj. njegovu suštinu, psihu i sve ono što ga čini takvim i vodi kroz život.

Trebalo mi je neko vreme, da razmislim šta sam gledao, potom i da shvatim da sam gledao nešto zaista izvanredno, a potom i zašto je to isto tako izvanredno. Koristeći svoju neupitnu veštinu, Lin scenariom i režiserskim zahvatima prikazuje nam pričom lik, a ne kao što je to najčešće, da se likom piše priča. Ona svakim svojim potezom i odlukom, kadrom, zvukom, iscrtava kompleksan lik naslovnog junaka, pa tako postepeno upadamo u njegov svet. Svet napaćenog, bolom ophrvanog ljudskog bića. Čoveka kojeg je, služeći državi kroz razne službe, ono što je video do srži promenilo, slomilo i napravilo onim što danas jeste. Na neki način, u isto vreme ga je slomilo, uništilo, a opet dalo mu snagu, volju i odlučnost da radi ono što služeći nije uspeo. Da deli pravdu.

Česti prelasci kadrova iz buke u mir, jakih u blage tonove, mira doma i prirode u nemir živućeg velegrada, bogastva u bedu, lepote skladnih kvartova u užase geta i ulice prljavog grada, na neverovatan način opisuju i Džoa. Potom, Džo nam svojim postupcima to i potvrđuje. Njegov lik je istrzan i upravljen je sopstvenim pravilima. On je u poslu precizan, odlučan, organizovan, do tančina proračunat. Ne postoji mesta grešci. Brižan sin bolesnoj majci. Sa druge strane, njegovo biće je u konstantnom haosu, dozirano raznim lekovima protiv bolova, telesnih i duševnih. Dva sveta vode neprestan rat u njemu, a on nadljusdkim naporima i voljom uspeva da ga drži zaključanog unutra. U tom svetu kontrasta Džo funkcioniše, kako sam sa sobom, tako i sa okolinom.

Međutim, kada slučaj koji je preuzeo, napravi razdor u savršenoj polovini, prevagu dobije njegov svet haosa i sve krene neočekivanim tokom. Sve do kraja posmatramo hodajući haos, koga samo fanatična volja da spasi nevinu devojku, drži da ne eksplodira. Kada vas život slomi, ako preživite, dobijete nešto zauvrat. Novo shvatanje realnosti, volju i sposobnost da sopstveni bol pretvorite u snagu. Snaga koja će vas učiniti sposobnim za mnogo toga, što inače običan čovek ne bi mogao podneti. Kada se nađu takve dve ljudske sudbine, jedna drugom postaju jedina sigurnost i mogućnost da ostvare najveću želju. Jedan savršen dan.

You Were Never Really Here je još jedna izvanredna studija ljudske psihe. One slomljene, oštećene, na silu promenjene. Baš kao što je to slikovito i znalački prikazala u We Need to Talk About Kevin, Lin to radi i ovde. Vodi nas u neke nove mračne kutke ljudskog uma. Slika nam taj svet, ali nam i stavlja gomilu pitanja za čijim odgovorima ćete tragati u danima posle filma.

Uzbudljiv, intrigantan, udara na čula, brutalan i sirov, You Were Never Really Here je film koji vas, svideo vam se ili ne, neće ostaviti ravnodušnim. Uznemiriće vas i ostaviti sa dosta toga nepoznatog, ali sigurno ga nećete tako lako zaboraviti. Još jedan fenomenalan rad Lin Ramsi i isto tako fenomenalna uloga Hoakin Finiksa je više nego preporuka za sve istinske filmofile.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]