Toma (2021)

Iako su biografski filmovi jedan od najpopularnijih filmskih žanrova, oni su u domaćoj kinematgorafiji prava retkost i moram priznati da sam se obradovao kada sam čuo da se snima film o Tomi Zdravkoviću, čuvenom pevaču narodne muzike čije su se ploče prodavale u milionskim tiražima širom bivše SFRJ. Ovo je još jedan rad iza koga stoji Dragan Bjelogrlić (zajedno sa Zoranom Lisincem), glumac koji se već dobru deceniju dokazuje i kao vrsan scenarista i režiser. Film je imao svetsku premijeru na zatvaranju 27. filmskog festivala u Sarajevu, a sticajem okolnosti sam pogledao film baš na 30-ogodišnjicu pevačeve smrti.

Scenario koji potpisuje kvartet autora nam predstavlja pevačev put od skromnih početaka do vrhunca slave, njegov buran ljubavni život koji ga je inspirisao da napiše i komponuje neke od najvećih hitova narodne muzike, kao i odnose sa velikim brojem prijatelja koje je imao u umetničkim krugovima. Film paralelno prati dve radnje. U jednoj pratimo odnos Tome i lekara koji se bavio njegovim lečenjem i kako se njihovo poznanstvo pretvara u prijateljstvo. Druga prati njegov život od detinjstva, preko poznanstva sa kraljicom sevdalinki Silvanom Armenulić koja će presudno uticati na njegov život, do dana najveće slave i borbe sa rakom prostate.

Toma Zdravković je legendarni pevač koji se ne pamti samo po svojim čuvenim pesmama i načinu na koji ih je izvodio, već i po ponašanju i po duši, po tome što je bio definicija boema, šmekera, šarmera i gospodina. Dostigao je neslućene visine popularnosti, ali je dospevao i na dno. Nakon gledanja filma će i oni koji nisu upoznati sa radom ovog čoveka ceniti njegove melanholične kompozicije, topli bariton i dobrodušnost kojom je odisao.

Kao što sam spomenuo, pevač je inspiraciju za svoje tužne balade neiscrpno pronalazio u svom burnom ljubavnom životu koji se sastojao od nesrećnih ili izgubljenih ljubavi i razočaranja. Počevši od prve ljubavi koja nam se kroz film predstavlja kao sablasna figura Ruška, preko neuzvraćene ljubavi prema Silvani Armenulić sa kojom je intenzivno sarađivao, pa sve do neverstava jedne od njegovih supruga. Verujem da je to uticalo na to da bude i tako poročan, s obzirom da je retko bio viđen bez čašice alkohola i bez cigareta i da je voleo da kocka. Aura ovog čoveka je ostavljala prizvuk urođene tuge i auto-destrukcije.

Film je osmišljen tako da dopre do najšire publike i producenti su definitivno uspeli u tome. Osim popularnosti ovog pevača i njegovih pesama, verujem da su faktori nostalgije i sentimentalnosti za nekim boljim, prošlim vremenima značajno uticali na gledanost. Rekreacije čuvenih kafana i boemskog načina života, mnogobrojne anegdote, ljudi različitih nacionalnosti koji su bili popularni u određenim krugovima – svi sastojci da uspešno pobegnemo od svakodnevnice i problema su tu. Pevačeva smrt se poklapa sa periodom početka raspada Jugoslavije, pa izvori napetosti koja se oseti pred kraj filma komotno mogu biti oba događaja.

Deo priče koji prati Tomin odnos sa lekarom pokriva period od nekoliko meseci, dok se deo priče koji prati njegov život prostire preko trideset godina i vremenska linija skače između decenija napred i nazad. Kako to obično biva sa biografskim filmovima, verovatno će pojedincima zasmetati što su neki delovi Tominog života pojednostavljeni ili preskočeni (na primer, pevač je imao četiri supruge, a ne spominju sve). Objektivno, ovaj film je snimljen sa namerom da bude bioskopski hit i da igra na emocije gledalaca, pa je vremenski period koji obuhvata jednostavno prevelik da bi se ulazilo u detalje.

U filmu se povremeno pojavljuju likovi mnogih poznatih ličnosti koje dodatno bogate film među kojima su proslavljeni pevači poput Tozovca, Cuneta i Zdravka Čolića, pesnik Mika Antić, glumac Zoran Radmilović. Postoji nekoliko podzapleta koji su verovatno ostavljeni za razvijanje kroz televizijsku seriju, što je postala praksa za filmove koji dobro prođu na bioskopskim blagajnama. Očekivano, u nekoliko scena je melodrama prenaglašena, ali mišljenja sam da nema potrebe to shvatati kao minus iz dva razloga – domaći filmaši uvek treba imaju puno više kredita i ipak je ovo umetnički prikaz u kome autori imaju pravo da koriste svoju umetničku slobodu. U krajnjem slučaju, uvek je bolje uživati u onome što se gleda, nego se truditi tražiti mane.

Milana Marića sam gledao u serijama Besa i Državni službenik i nisam baš bio uveren da će pre svega fizički ličiti na Tomu Zdravkovića. Izgubio je koji kilogram, dobio je periku i protetički nos i uspeo je da verno predstavi pevačevu harizmu i šarm. Očekivano, glas je morao biti poveren nekome mnogo više muzički potkovanijim, pa je za njega bio zadužen populani pevač Aco Pejović koji je svoj posao odradio savršeno. Postoji nekoliko scena u kojima se čuje kada Marićev glas prelazi u Pejovićev, ali to nije nešto oko treba cepidlačiti. Za originalnu muziku je bio zadužen još jedan poštovani pevač i kompozitor, Željko Joksimović, dok su u sporednim ulogama odličan utisak ostavili Tamara Dragićević kao Silvana i Andrija Kuzmanović kao menadžer Drda.

Toma je pravo osveženje u domaćoj kinematografiji, melanholična biografska melodrama o legendarnom pevaču koja poseduje sve bioskopske elemente za prepričavanje i ponovno gledanje – kreativna, živopisna i romantizovana priča sa puno muzike, emocija i duše.

moja konačna ocena: 9/10

https://www.youtube.com/watch?v=FScqYLz6vvo