Toata Lumea Din Familia Noastra/ Everybody in Our Family (2012)

Dve decenije nakon sloma komunizma i pada Čaušeskog još uvek u našim glavama tinja misao i uvrežena predstava o zaostalosti i odsustvu bilo čega zanimljivog u jednoj zemlji koju je tada jaka SFRJ i predsednica „Nesvrstanih“ nazivala satelitom Varšavskog pakta. Rumunija, kao i sve zemlje tog pakta, bile su vođene čvrstom diktatorskom rukom, koja se uplitala nad svim aspektima verskog, obrazovnog, privrednog, društvenog i građanskog života. Međutim, godina je 2013. Naravno, nije sve idealno u rumunskom društvu, ono je još uvek u tranziciji, ali uveliko otvoreno prema svim onima koji žele da je posete i nauče nešto o njoj.

Rumunija nije samo Drakulin dvorac ili „Mali Pariz istoka“, ona je i zemlja bogate muzičke kulture i sprege modernog i onoga što je ostalo pod komunističkim doktrinama i naravno jedna od najpotentnijih kinematografija u poslednjih deset godina. Rumunski novi talas iznedrio je dvadesetak sjajnih filmova i njihove socijalne teme ne prestaju da fasciniraju filmski svet koji ih još uvek nestrpljivo čeka na svim iole poznatijim festivalima. Radu Muntean (Tuesday After Christmas, Boogie), Cristi Puiu (The Death of Mister Lazarescu), Cristian Mungiu (4 months, 3 weeks, 2 days), Florin Serban, Catalin Mitulescu i dr… su rado viđeni gosti. Zašto onda kao prosečni konzumenti filma nismo naklonjeni Rumunima? Možda problem leži u tome što možda gledajući rumunske filmove vidimo sliku nas samih, jer se možemo poistovetiti sa svim onim problemima koje tište i naše društvo, što smo možda istog mentaliteta, što radimo iste greške i kuburimo istim navikama i predrasudama prema modernim zahtevima i zadacima koji su nam nametnuti prohtevima tržišne ekonomije. Možda i načinom života za koji nismo genetski predodređeni.

E, pa ja baš volim rumunski film, a ovaj koji ću vam sada predstaviti stvarno je dobar primer kako jedna drama treba da izgleda. „Everybody in Our Family“ je drugi dugometražni film Radu Judea. Kao i u prvom filmu opet je reč o gorkoj satiri savršenog psihološkog ogoljavanja u ovom slučaju oca i majke koji su razvedeni i gde svako gura na svoju stranu, nemisleći na sudbinu malog deteta koje je na vetrometini očito navalentno posesivnih roditelja. Centar radnje je stan u kojem živi mala Silvija zajedno sa majkom Otilijom, očuhom Aurelom i bakom Cocom. Problemi nastaju kad otac Marius dolazi po svoju kćer da bi proveo vreme sa njom i odveo je na more. Međutim, Otilija kao legalni staratelj nije kući, a očuh bez dogovora sa njom ne može pustiti dete koje je pre toga bolovalo, u šta frustrirani Marius ne veruje. Ubrzo se sve otima kontroli i u gorko slatkoj i urnebesnoj socijalnoj perverziji vidimo ogledalo ljudi nedoraslih i osetljivo nespremnih da bi detetu podarili siguran dom.

everybody in our family berlinale

Radu Jude lepo gradi atmosferu u kojoj je centralni lik Marius, gde prvo vidimo njegov odnos sa vlastitim roditeljima koji je pun trzavica i primećujemo da je rastresen, a kasnije i u svoj toj burleski vidimo neraščišćene račune sa bivšom ženom kojoj još uvek, iako suprotno govori, nije oprostio što ga je ostavila i našla stabilnijeg čoveka. Svi likovi imaju jake karakterne osobine i kroz 107 minuta trajanja možemo doneti vlastiti sud o svakome ponaosob. Moj sud je da je Marius neiživljeni narcis, mamin sin koji na svakoj životnoj prepreci mora uzeti dozu antidepresiva, koji je kukavica u duši i beskičmenjak, dok je Otilija jedan oblik žene koje više gleda vlastite interese i koja je umnogome doprinela Mariusovom gubitku kompasa svojim nadmenih ponašanjem, pretnjama i totalnom diskreditacijom njegove ličnosti. Aurel je kontrolisani papučar, bivši Otilijin knjigovođa koji će je slepo slediti i kome je upala kašika u med, jer je došao na gotovs i pustio pipke u tuđem stanu. Ukratko, čovek koji nit’ smrdi nit’ miriše. Najbolji likovi su bakica Coca koja se, iako je na ćerkinoj strani, trudi da izbalansira između Mariusa i Otilije. Ona je jedina svesna njihove nesvesti, povređenih ega i sujete. Malecka Sofija je kolateralna šteta i naravno nesvesna „igre“ koju igraju njeni roditelji.

Majstorstvo držanja ritma u malom prostoru, sa stalnim zvučnim nagoveštajima šta se događa izvan stana (policijska sirena, skupljanje komšija, kucanja na vrata, zvonjava mobilnog telefona) je dokaz da za dobar film ne trebaju basnoslovni novci, nego jedna iskreno ispričana i svima poznata priča o sudbinama sa kojima se možemo poistovetiti, koje nas mogu zadesiti i koje nas svakodnevno okružuju. Satira su svakako zadnje scene filma i Mariusova krvava glava koja mu je verovatno najmanji problem. Zašto tako mislim? Pogledajte film i presudite mu sami.

9/10

ever