Thunder Road (2018)

Otkad sam počeo da posmatram filmove kao nešto više od zabave, privlače me nezavisni projekti koji poseduju ili jedinstvenu priču ili jedinstvene karaktere. Većina filmova svoje junake uglavnom predstavlja šablonski, kao osobu koju smo već nekoliko puta videli na filmu, ali Thunder Road je totalna suprotnost. Džim Kamings (Jim Cummings) potpisuje režiju, scenario i tumači glavnu ulogu, a istoimeni kratkometražni rad iz 2016. godine je bio podloga za ovaj film.

U ovoj sjajnoj tragikomediji, Kamings tumači Džima Arnoa, policajca koji ne uliva previše poverenja. Film otvara sahrana njegove majke, a nakon tog događaja, uskoro dobija obaveštenje da njegova supruga, sa kojom ne živi, traži razvod. Rastrzan između posla, tuge i svojih želja, Džim pokušava da uspostavi prisniji odnos sa svojom ćerkom. Međutim, njegova lična kriza će dovesti do toga da unutrašnji bes, koji se toliko godina kupio u njemu, eskalira…

Kvalitet Džimovog lika se ogleda u tome što tokom filma deluje i kao čovek koji može živeti u našem komšiluku, ali i kao neko ko može postojati samo u filmu. Na prvi pogled stereotipan, kao policajac sa specifičnim načinom govora, načinom hoda i brkovima, ubrzo shvatamo da je on mnogo više od tih detalja. Džim je neko ko se nosi sa problemima koje mi ne možemo ni da zamislimo i nismo sigurni da li je na ivici nervnog sloma ili tokom filma doživi nekoliko njih. Ako bih morao da ga opišem u dve reči, to bi sigurno bile tragični klovn.

Prvih petnaestak minuta filma predstavljaju događaj iz kratkometražnog filma od pre dve godine – u njemu Džim iznosi posmrtni govor na sahrani svoje majke. Već na polovini govora, koji je snimljen bez reza, shvatamo da je njegov izgled u skladu sa njegovom ličnošću, ali i da u isto vreme u sebi krije dosta toga jer ili neće ili ne ume da se izrazi. Njegov govor je improvizovan i veoma tužan, jer Džim shvata koliko je njegova majka učinila za njega i očigledno je da tugu podnosi mnogo teže nego drugi ljudi.

Sve u svemu, taj govor pored bola, poseduje i dozu neprijatnog humora. Ostatak filma se odvija u sličnom toku, samo što hvata širi pogled na život našeg junaka. Džim se trudi da ostavi utisak stabilnog i odgovornog čoveka, čak i mačo tipa, ali kao da sve što ga okružuje radi protiv njega. Policajci ga ismevaju, supruga ne želi nikakav kontakt, dok njegova ćerka ne krije sramotu kada je sa njim. Bez majke, jedinu podršku mu pruža kolega Nejt, ali je i njihov odnos, zbog ličnosti kao što je Džim, pomalo čudan i nestabilan.

Kamings kao autor shvata da je glavni junak najjača pogonska snaga filma i za svaku je pohvalu što Kamings kao glumac ima talenat da fantastično predstavi svog karaktera. Sve u filmu se dešava zbog jednog razloga, a to je da bi bolje razumeli Džima. Iako izgubi kontrolu, naš junak je dobričina i veoma pristojan, a verujem da će neki pomisliti da iza njegovih postupaka ne stoji samo očaj, nego i neka mentalna bolest. To sa sobom povlači naš osećaj krivice kada mu se nasmejemo zbog nečega, što sasvim dovoljno govori koliko je Džim lepo i kvalitetno napisan i izveden karakter.

Thunder Road je fantastičan mali film Džima Kamingsa, koji potpisuje režiju i scenario i tumači glavnu ulogu – fino izbalansirana kombinacija emocionalne drame i uvrnute tragikomedije, sa uverljivo karakterizovanim glavnim junakom, koji će vam vrlo brzo prirasti srcu i za koga ćemo navijati da, napokon, pronađe sreću. [yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]