The Wife (2018)

Neki filmovi imaju tu sreću da ih iz mora sličnih (ili iz mora filmova koji nezasluženo privlače veću pažnju od njih) izvuče performans nekog glumca ili glumice. U slučaju filma The Wife, reč je o Glen Klouz (Glenn Close), koja se ove sezone nalazi u užem izboru svih bitnijih filmskih nagrada u kategoriji glavne glumice.

Džoan Keslmen (Klouz) je savršeno posvećena supruga koju krasi inteligencija i upečatljiva lepota. Skoro četrdeset godina je u braku sa harizmatičnim Džoom (Jonathan Pryce), koji je veoma popularan i cenjen pisac. Zbog njega je žrtvovala sopstveni talenat, svoje snove i ambicije, uvek je bila spremna na kompromise i prelazila je preko njegovih neverstava. Međutim, momenat kada njen suprug dobija Nobelovu nagradu za književnost postaje njena tačka pucanja i ona se suočava sa najvećom žrtvom svog života i tajnom njegove karijere…

Na prvi pogled, Džoan i Džo se idealno dopunjuju. On je opušten, dok je ona otmena, uzdržana i elegantna. Dok on uživa u svojoj popularnosti i javnim dešavanjima, ona se dobro snalazi u ulozi supruge takvog čoveka, a za tu ulogu koristi svoj šarm, diplomatiju i inteligenciju. Međutim, kada se malo bolje zagledamo, primeti se da u njihovom odnosu ima nešto malo čudno. Pre svega, to se odnosi na njene poglede prema Džou, kada on priča o sebi ili svome radu. Čini nam se da joj se ne sviđa što je ona nekako u pozadini ili je možda sve produkt dugog vremenskog perioda koji su proveli zajedno.

Prikaz Džoaninog lica zauzima dobar deo trajanja filma i mi jasno vidimo da nešto nije u redu. Ti detalji bi prošli nezapaženo u većoj grupi ljudi, jer pažnju privlači njen suprug. Džoanin izgled divljenja se nakon nekog vremena promeni, ali se to može protumačiti kao izraz umora jer njegovo narcisoidno hvalisanje sluša tolike godine ili jer su različiti tip ličnosti. Jasno je da ga Džoan voli i da zajedno vode lep život – imaju kuću na moru, dvoje odrasle dece i očekuju unuka, ali je evidentno da postoji nešto iza njene fasade.

Ta fasada polako kreće da pada kada porodično stignu u Stokholm na dodelu Nobelove nagrade. Scenario Džejn Anderson, baziran na knjizi Meg Volicer, nam negde na polovini filma daje jasne naznake da nije sve onako kao što je predstavljeno – ništa eksplicitno, nego kao sugestija ili blaga optužba od strane sporednog lika. Iako je priča u suštini misterija, autori nas intrigiraju dinamikom braka Džoan i Džo time šta ih drži zajedno i kako se lako mogu rastaviti. U braku često nema jednostavnih dogovora ili rešenja, Džoan i Džo imaju jedan takav, a u sklopu tog dogovora nije određeno da li će se to njoj svideti ili ne. Takođe, sama Džoan je velika zagonetka.

Nastup Glen Klouz je savršeni prikaz uzdržanosti, ne zbog fizičke prirode njene junakinje, nego zbog predstavljanja gorepomenute fasade za ljude oko nje. Glumica tačno zna kada da popusti, kada da dozvoli da delić njene frustracije, ljubomore, gneva ili nečeg četvrtog probije tu fasadu i koliko vremenski dugo. Pored uzdržanosti, izvrsno dočarava i misterioznost, jer mi saznajemo istinu o braku na kraju filma, ali nam je njena Džoan jednaka misterija kao i na samom početku. Bio bi greh ne spomenuti starog majstora glume Džonatana Prajsa u kvalitetnom predstavljanju njenog supruga Džoa.

The Wife je zanimljiv portret zajedničkih kompromisa, upečatljiva studija o talentu, egoizmu i ambiciji, ali i pozornica za raskošan talenat Glen Klouz u ulozi karijere.

moja konačna ocena: 8/10