The Two Popes (2019)

When no one is to blame, everyone is to blame.

Anthony McCarten je novozelandski književnik i scenarista koji je specijalizovao za pisanje biopika. Napisao je scenarija za filmove The Theory of Everything, Darkest Hour i Bohemian Rhapsody, a njegov novi film je takođe inspirisan istinitim događajima i predstavlja intimnu ekranizaciju jedne od najdramatičnijih prekretnica u novijoj istoriji katoličke crkve.

Frustriran pravcem u kome ide crkva, kardinal Žorž Bergolio (Jonathan Pryce) iz Argentine 2012. godine traži dozvolu od pape Benedikta XVI (Anthony Hopkins) da se povuče, kako bi bio sveštenik lokalne župe. Bergolio je liberalni reformista koji kritikuje rad crkve, a bio je jedan od kandidata za papu 2005. godine. Suočen sa skandalom, sumnjom i zdravstvenim problemima, papa poziva kardinala u Rim i iza zatvorenih vrata počinju dijalog o tradiciji, napretku, krivici, praštanju. Sa vrlo različitim pogledima i stavovima, njih dvojica se suočavaju sa prošlošću kako bi pronašli zajednički jezik, od koga zavisi preko milijardu vernika…

Potez pape Benedikta XVI je bio presedan jer je prošlo 700 godina od prethodnog slučaja abdiciranja. Pozicija pape je doživotna i vernici su bili u priličnom šoku, a odricanje se desilo u vreme velikog skandala za crkvu, koja je širom sveta kritikovana zbog svoje višedecenijske prakse prikrivanja seksualnog zlostavljanja dece od strane sveštenika. Na videlo su izašle bankarske mahinacije, politički detalji i druge kontroverze, a zbog svega toga broj vernika je bio sve manji i manji.

MekKartenov scenario je adaptacija njegovog pozorišnog komada i u pozadini dijaloga i rasprave o budućnosti katoličke crkve mi vidimo jasno autorove stavove. Svakako jedan od razloga opadanja broja vernika i poseta crkvi je činjenica da je katolička crkva zadržala veoma konzervativne poglede – sačuvala je status moralno nepogrešive organizacije i usprotivila se društvenim promenama, dok je svet postao liberalniji gotovo u svakom smislu.

Papa i kardinal su inteligentni ljudi sa zajedničkim stavom da se ne slažu, svesni da je crkva u problemima, ali bez verovanja da su pravi ljudi za rešenje tih problema. Dok je papa predstavnik crkve kao institucije koja imaju svoju moralnu i političku nadmoć nad svetom, Bergolio je predstavnik crkve koja priznaje promene u svetu i trudi se da ide sa njima. Režiser Fernando Meirelles nam nenametljivo predstavlja njih dvojicu, puštajući ih da glasno razmišljaju i da otvoreno razgovaraju i raspravljaju sa uverenjem u sebe i svoju veru, a mi smo tu kao posmatrači u publici, da sami izaberemo stranu.

Moram priznati da sam očekivao da ceo film bude suvoparni sukob filozofija poput onog The Sunset Limited, ali je autor pružio mnogo više. Vidimo bitne događaje iz Bergoliovog života i službe i istorijske događaje vojne diktature u Argentini, koji su predstavljeni crno-belom fotografijom. Film ima razigrane sekvence, poput one kada kardinal pokazuje papi kako se igra tango, i čak i komične, kada ovi sveti oci odbijaju zvanično posluženje i radije biraju picu i dve fante iz lokalne picerije.

Džonatan Prajs je veoma cenjen britanski glumac i njegov Bergolio je slika i prilika pape Franje – skroman, krotak, pobožan, sveštenik kome su prioritet mali ljudi. Flešbekovi predstavljaju njegovu biografiju, sa akcentom na njegovu sumnju da li uopšte zaslužuje da bude svešteno lice i njegovu odlučnost da zaštiti svoje ljude za vreme tiranije. O kvalitetima sera Entonija Hopkinsa ne vredi trošiti reči, a njegov papa Benedikt XVI je dovoljno mudar da bude svestan svojih nedostataka i da sasluša i preispita svoje sumnje.

The Two Popes je film koji je pre svega diskusija o verovanju i odgovornostima, a zatim i priča o dvojici ljudi sa ličnim i ideološkim razlikama, čija je debata bila sukob tradicionalnog i reformističkog – film koji vredi pogledati zbog odličnih dijaloga i izvanrednih predstava starih majstora glume.

moja konačna ocena: 9/10