Suspiria (2018)

Dario Arđento (Dario Argento) je 1977. godine snimio film Suspiria, koji mnogi smatraju jednim od najboljih horor filmova svih vremena i koji krase epiteti poput zapanjujući napad na čula i najbliže što je jedan reditelj došao u prikazu noćne more na filmu. Stilizovan, napet, inovativan i van tadašnjih konvencija, Suspiria je film koji je uticao na mnoge autore i koji je tada među prvima pokazao da postoje odlični horori i van holivudskih studija.

Italijanski režiser Luka Gadanjino (Luca Guadagnino), koji je privukao pažnju svetske javnosti filmom Call Me by Your Name, je još pre desetak godina otkupio prava na rimejk, ali je konstantno odlagao snimanje zbog finansijskih problema. Prošle godine su se kockice složile i snimio je svoju verziju filma. Kao što je i očekivano, reakcije publike su podeljene – dok neki misle da je ovo dostojan rimejk, drugi su mišljenja da je ovo totalno novi film, s obzirom šta je sve izmenjeno ili dodato u priči.

Osnova je u suštini ista – glavna junakinja Suzi Benion (Dakota Johnson) je mlada plesačica iz Ohaja, koja dolazi u Berlin kako bi se školovala na akademiji Markos. Reč je o prestižnoj instituciji koju vodi čuvena Madam Blan (Tilda Swinton). Iako nema formalnog treninga iza sebe, ona impresionira matrone na akademiji i ubrzo dobija glavnu ulogu u izvođenju dela Volk. Nakon toga, počinje da sanja čudne snove i da oseća strano prisustvo ispod plesnog podijuma…

U međuvremenu, studentkinje Sara (Mia Goth) i Olga (Elena Fokina) su zabrinute zbog nestanka njihove koleginice Patriše (Chloë Grace Moretz). Policija navodi da se ona priključila radikalnim organizacijama i matrone nemaju problem sa tim zaključkom. U priču se uključuje i njen psihijatar doktor Josef Klemperer (opet Tilda Svinton), koji istražuje nestanak i dolazi do zaključka da dešavanja na akademiji nisu skroz čista…

Iako je postavka u suštini ista, fokus u ovom filmu je dosta širi, pa imate utisak da je ovo potpuno nova priča o okultizmu, mračnim silama, paranoji i kreiranju umetnosti. Sama horor priča je jednostavna, pa nam autori pružaju sveobuhvatniji pogled na likove, pratimo i politički haos koji se dešava u podeljenom Berlinu, a kroz lik psihijatra su tu i teme nacizma i rasizma. Original, takođe, nije posedovao komplikovanu priču, ali smo imali scenografiju veoma upečatljivih boja, dok je ove sve dosta prizemnije, sa dosta sivih tonova.

Scenario Dejvida Kajganiča (David Kajganich) je podeljen na šest delova sa epilogom. Iako se prava priroda plesne akademije otkriva dosta rano, moram priznati da je sve vezano za nju, od grupe veštica, preko njihovog natprirodnog uticaja do njihovog igranja sa sudbinama plesačica, na veoma dobrom nivou. Međutim, autori očigledno nisu mislili da je to dovoljno, nego su plotu dodavali sopstvene plotove sa pozadinskim pričama, čineći tako da sve deluje nagomilano i pomalo nepotrebno. Na taj način su, recimo, dešavanja na akademiji rame uz rame sa istraživanjima psihijatra, što mi se nije previše dopalo.

Osim praćenja Suzi i njenih koleginica, kao i borbe za prevlast među patronama na akademiji, sve ostalo ima neki prizvuk politike. Vesti prenose terorističke akcije, na ulicama Berlina su protesti, dok je Klemperer preživeo holokaust i progoni ga nestanak njegove supruge. Verujem da iza svega toga stoji neka veća poruka autora, ali nije me previše zanimalo da je otkrijem. Vremenom ta sporedna dešavanja praktično zaklone glavnu priču, što se vidi na samom kraju, kada sporedni lik prisvaja epilog.

Držala me je tenzija i napetost na akademiji, kao i spori ritam, koji donekle sprečava da predvidimo neizbežan užas, što je dobro. Ima puno dešavanja i na akademiji i van nje, ali dosta toga deluje ili nerazrađeno ili nema pravu ujedinjujuću liniju, koje će sve spojiti u jednu kompaktnu celinu. U pokušaju da bude nešto više, film postepeno gubi i svoj ton i svoju formu. Gluma je na visokom nivou, kao i plesne koreografije, a dopao mi se i saundtrek koji je radio Tom Jork iz benda Radiohead.

Suspiria je mnogo više senzorno iskustvo nego što je horor – film ispunjen igrama senki, plesnim pokretima, suvišnim plotovima i našim pokušajima da provalimo koliko likova tumači Tilda Svinton.

moja konačna ocena: 6/10