Sanshô dayû/ Sansho the Bailiff (1954)

Čovek nije čovek ako u sebi nema milosti. Čak ako si prema sebi nemilosrdan, prema drugima imaj milosrđa. Ljudi se rađaju jednaki. Svi imaju pravo biti sretni.

Stvarno ne znam kako započeti ovaj tekst, kako napisati neke smislene reči, kako opisati ovo iskustvo, možda jednostavno jednom prostom, a opet rečju koja govori dosta toga, rečju film. Da, baš tako. Sansho The Bailiff je najbolje rečeno film u pravom smislu te reči, koji će vas oduševiti, svojom pričom rastužiti, ali pre svega, on će vam dugo ostati u sećanju, možda čak do kraja vašeg života. No, ipak on nije samo film, on je i umetnost, savršen primer kako film nije samo vid zabave, već i vid umetnosti koja se može meriti sa bilo kojom drugom vrstom umetnošću i koja vam može promeniti određene poglede na život i pojedine životne principe, barem znam da meni jeste. Jednostavno rečeno, Sansho The Bailiff je iskustvo koje je toliko dobro i emotivno jako, da će sa ogromnoj većini gledalaca stvoriti jaku i neraskidivu emotivnu sponu, koja do same srži dočarava taj prisni odnos između gledaoca i filmskog platna.

Režiser ovog filmskog ostvarenja je Kenji Mizoguchi koji je bio veoma cenjen od strane mnogih filmskih umetnika, kao što su: Orson Vels, Akira Kurosava, Andrei Tarkovski, Žak Rive, a baš upravo su svi oni po pravilu stavljali u svoje omiljene filmove njegovo najzvučnije ime Ugetsu, iako je meni Sansho The Bailiff malo bolji, mada oba filma su bez pogovora prava remek-dela. Ono što mi je oduvek bilo veoma zanimljivo kroz celu karijeru ovog japanskog genija, što je uvek baratao sa par istih tema (čitaj: najviše je to bila tragedija i težak položaj žena u drevnom Japanu), a opet svakim filmom je doneo nešto novo, svaki je imao nešto novo da kaže, mada je oduvek ostao dosledan svom depresivnom tonalitetu, sa određenom dozom humanizma. Kad bolje razmislim, u tome je bio najbolji na svetu, a i zbog toga ga i najviše volim od svih japanskih režisera, čak i šire. Nego dosta o tome, vreme je da se bacimo na samu radnju ovog filma.

Sansho The Bailiff je japanska arthaus drama bazirana na istoimenoj kratkoj priči Mori Ogaija, koja se dešava za vreme Hejanskog perioda u feudalnom Japanu. Počinje tako što je guverner zbog neizvršenja naređenja prognan u drugu provinciju, dok su njegova žena i dvoje dece otišli da žive kod njenog brata. Nakon nekoliko godina, njih troje odlaze na put da se pridruže njemu u prognanstvu, ali nakon jedne prevare bivaju prodani u roblje i još gore deca bivaju odvojeni od svoje majke, nakon čega počinje njihov težak život, ali to ostavljam vama da otkrijete. Prvobitno je Kenji Mizoguči hteo da bazira radnju filma sa akcentom na liku Sanšo, po kome se i zove film, a koji je bio vlasnik to dvoje dece: Zušioa i Anjua, ali je na kraju bazirao sve to na životu ovo dvoje dece i hvala mu na tome, pošto je ovo ipak bio najbolji mogući izbor.

Sansho the Bailiff 2

Kao i kod većine filmova koji su vremenom dobili status remek-dela i klasika tako je i ovaj imao ogroman niz interpretacija koje se nisu uvek jedna sa drugom slagale, mada im je uvek bila jedna stvar zajednička: da je ovo jedan od najdepresivnijih i najtužnijih filmova ikada, a opet nosio je sa sobom neki vid lepote, možda zbog tog blagog humanističkog pristupa, koji se tek vidi na samom kraju filma. Iako je ovaj film veoma kvalitetan i slojevit ipak spada u onu grupu filmova koje ne treba gledati više puta, pošto veoma mučno deluju na ljude. Ja sam to pravilo pregazio, mada se ne kajem jer sam opet uživao u nečemu najboljem što filmski medijum ima da ponudi, celo iskustvo još uvek deluje na mene, sa dosta tuge i sete, iako sam ga gledao pre nekoliko dana.

Jednostavno je nemoguće pričati o nekom kvalitetnom filmu, a pogotovo o ovom filmu, a ne dotaći se samih likova koji vuku celokupnu radnju koja je ruku na srce prosta, ali baš zbog njih jeste tako dobra i tako zanimljiva. Kao što sam već rekao u par navrata u prethodnom delu tekstu, priča se najviše odvija oko dva lika: Zušio i Anju, a koja će vremenom iskusiti gorak ukus života i na tom istom putu će promeniti neka svoja shvatanja i poglede na život, barem na jedan mali period. Kada prvi put ugledamo Zušioa na samom početku filma, on će nam tada biti samo još jedan običan dečko, koji se igra, zabavlja i dosta liči na svoje vršnjake iz Japana, ali će ga život naterati na nešto drugo.

Baš u tim najtežim trenucima kada zamalo da izgubi veru u ljude i u sve ono što ga je otac učio, ipak nije samo zbog svoje sestre Anju, koja je oduvek verovala u brata i one ideale, koje im je otac usudio kada ih je po prvi put napuštao. Dok sa druge strane sveta, njihova majka Tamaki isto „uživa“ u teškom životu koju je maestralno dočarala legenda japanskog filma Kinuyo Tanaka, mada nikada nije zaboravila na njih i jedina veza sa njima će biti jedna pesma, koju će ona tokom celog života pevati u nadi da će ih tako pronaći. Baš ta pesma šalje najjaču poruku celokupnog ovog filma.

Sansho the Bailiff 3

Kenji Mizoguči je uspeo sa ovim filmom ne samo da stvori jednu tužnu priču o tragediji jedne porodice u drevnom Japanu, već i kroz obrise ove folk priče je na momente dotakao kritiku američke intervencije u Japanu, kako su ljudi tada marili samo za sebe, kako ih samo zanima njihova tragedija i pre svega, kako niko tada nije bio srećan, bilo da je bio bogat, siromašan ili pak rob. Koliko god ljudi govorili nešto, uvek će nešto sasvim suprotno misliti u svojim najmračnijim delovima duše, kao i to isto raditi, iako to nije Kenji na prvi pogled uradio, ali jeste kroz neke skrivene simbole. Nekako sve ovo me navode na jednu činjenicu, da je ovo jedan od najboljih prikaza ljudskog iskupljenja na filmu, barem sam ja tako shvatio ovu japansku priču, mada i kao vrhunsku studiju pitanja slobode, siromaštva i položaja ljudi u drevnom Japanu.

Kao i kod većine filmove Kenji Mizogučija, tj. kod doslovno svih njegovih filmova, Sansho The Bailiff je isto sa tehničke strane apsolutno savršen: vrhunska režija sa dosta dugih i sporih kadrova, koji su namerno takvi da bi postigao celokupaj uticaj depresije, koja vuče sam film sa sobom, onda prelepa crno-bela fotografija Kazuo Mizagave sa dozom melanholije, uz predivnu muziku drevnog Japana, kao i uvek odličnu kostimografiju.

Kada pogledam na svet japanskog filma iz današnje perspektive on nažalost nije toliko dobar kao pre, ali ipak nije to najveća tragedija, već ovo sledeće: nažalost Kenji Mizoguči nije toliko poznat i cenjen kao neki drugi japanski režiseri, barem kod ljudi sa Zapada. Nije bio toliko poznat kao Akira Kurosava i nije se iskusio u toliko žanrova kao on, ali je radio ono što je najbolje znao i to je možda radio najbolje u istoriji filma.

No to sve je manje važno, već bitna je samo jedna stvar: ovo je jedan maestralan film, koji se obavezno mora pogledati i što manje razmišljati o njemu, već ga više osetiti, a sa takvim pristupom filmu bi se najviše složili sa mnom Čarls Čaplin i Robert Breson.

10/10

Autor: Filip Filipović

Sansho the Bailiff 4