Roma (2018)

Alfonso Kuaron (Alfonso Cuarón) je jedan od pripadnika novog meksičkog talasa, nastalog krajem devedesetih godina prošlog veka. Autori su se, u početku, bavili tradicionalnom meksičkom kulturom, realizmom i romantizmom, a svoju inspiraciju su pronašli u evropskim i američkim filmovima. Vremenom su od meksičkog filma stvorili svetski priznatu kinematografiju čiji su autori izuzetno cenjeni i gotovo svaku godinu obeleži film nekog od njih (Kuaron, Injaritu, Del Toro).

Ovi autori idu u korak sa razvojem filmske tehnologije, pa samim tim pomeraju granice po pitanju režije, kinematografije, montaže i ostalih tehničkih karakteristika. Bitan faktor u tom poduhvatu je Emanuel Lubecki, verovatno najbolji stručnjak današnjice u svom poslu, koji je dobio tri Oskara za redom u kategoriji kinematografije (Gravity, Birdman, The Revenant). Kuaron je svoje inovativne metode snimanja i efekata pokazao u sjajnom filmu Children of Men, koji je bio priprema za poštovanje koje svakako zaslužuje, a ono je usledilo sedam godina kasnije filmom Gravity.

S obzirom da retko snima, ljubitelji filma su sa nestrpljenjem čekali njegov sledeći projekat. Nakon spektakla u svemiru, Kuaron nas spušta na zemlju i vraća u njegovu prošlost. Ovo je njegov najličniji film, ne samo zbog činjenice da se dohvatio čitavog posla (osim što je producent, potpisuje režiju, scenario, kinematografiju i montažu), već i jer je priča ovog filma inspirisana njegovim detinjstvom i ljudima i događajima koji su ga obeležili.

Radnja filma prati Kleo (Yalitza Aparicio), mladu služavku u porodici srednje klase, koji žive u naselju Roma u Meksiko Sitiju. Porodicu čine Sofija (Marina de Tavira), Antonio (Fernando Grediaga), njihovo četvoro dece i gospođa Teresa. Priča je smeštena u sedamdesete godine prošlog veka, kada su se u Meksiku odvijala politička previranja. Osim ženama koje su ga odgajale, autor se bavi i prikazivanjem porodične drame i promena u društvenoj hijerarhiji, u periodu osetljivom i za njega, ali i za čitavu državu…

Izbor glavnog lika i činjenica da se govori o istinitim dešavanjima tumačim kao čin velikodušnosti, poštovanja i poniznosti. Kuaron ne pokušava da ovu priču predstavi kao njegovu ili da čitavom poduhvatu pruži neku fikciju, što je za svaku pohvalu. Dešavanja oko porodice bitno utiču na našu junakinju, ali su članovi porodice sklonjeni u pozadinu kako bi Kleo imala našu pažnju. Činjenica je da Kleo nije neko harizmatičan ili neko ko bi mogao da nosi čitav film na svojim leđima, ali to autoru nije ni bitno, jer mu je bitnija njena priča.

Dok se sve oko Kleo menja ili trpi neki vid nasilja, njen život je, u suštini, oslobođen bilo kakve promene ili nasilja – ona živi jednostavno, provodi dane radeći kućne poslove i brine o porodici. S obzirom da je period turbulentan, sa porodičnim i društenim promenama i da se dešavanja mogu ispričati iz zanimljivijih uglova, smatram da je hrabro što se Kuaron odlučio da sve ispriča iz perspektive služavke, tj. kroz njeno iskustvo.

Ta odluka dovodi do toga da pratimo priču koja nije previše bogata događajima, što znači da će nam biti potrebno dosta strpljenja kako bi je ispratili do kraja. Takozvano posmatračko pripovedanje samo po sebi ne obećava previše zabave, ali je ovde, zahvaljujući Kuaronovim tehnikama koji romantiziraju realizam, podignuto na viši nivo. On ovu jednostavnu priču predstavlja dugim snimcima bez reza, sa kružnim paningom koji ide do 450 stepeni i panoramama, uz crno-belu tehniku – na taj način sasvim obične stvari deluju gotovo nestvarno.

Osim tehnike snimanja, fantastična pokretačka sila filma je uverljivost lokacija i scenografije. U pojedinim scenama kamera prati likove kroz veliki prostor ili kroz duge ulice i svaki kadar je uverljivo autentičan. Zvuk je, takođe, bitan faktor – ulicama se prepliću uzvici, mrmljajući glasovi, muzika, automobili, tako da je sve veoma bučno i živo. Dobar deo glumačke ekipe čine ljudi koji se ne bave glumom, a to važi i za Jalicu Aparicio – njena srceparajuća gluma u bolnici, naspram bolničara koji rutinski rade svoj posao, je nešto najuverljivije što sam video u poslednje vreme.

Roma je emotivan portret i autorovo ljubavno pismo ženama koje su ga odgajale – vrlo realistična, ali i jednostavna priča, koju Kuaronova vrhunska realizacija pretvara u nešto odvojeno od stvarnog sveta.

moja konačna ocena: 9/10