Nomadland (2020)

Kao i što smo navikli, u sezoni dodela filmskih nagrada se po pravilu pojavi nekoliko filmova koje kritičari vinu u nebesa, dok prosečan gledalac ostane zbunjen, razočaran ili čak besan zbog onoga što gleda. Tipična dva takva primera su filmovi Moonlight i The Shape of Water koji imaju gotovo savršene ocene kritičara, dok kod publike najčešće nisu ostali u dobrom sećanju. Nomadland su američki kritičari proglasili najboljim u 2020. godini, a ja bih ga slobodno stavio u grupu sa filmovima iz prethodne rečenice.

Reč je o nezavisnom filmu u kome režiju, scenario, montažu i koprodukciju potpisuje Kloi Žao. Baziran je na knjizi o savremenim nomadima Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century Džesike Bruder, a glavnu ulogu tumači Frensis MekDormand. Ona predstavlja Fren, ženu koja nakon smrti supruga i napuštanja grada zbog zatvaranja fabrike putuje i živi u svom kombiju. U filmu učestvuje i nekoliko pravih nomada koji tumače fiktivne verzije sebe. Između ostalog, Nomadland je prvi film koji je osvojio glavnu nagradu na festivalima u Veneciji i Torontu.

U ovom filmu nema mnogo priče niti mnogo dešavanja. Kamera prati protagonistkinju koja putuje zapadom SAD, na svom putu prihvata povremene poslove, prepušta se tišini i lepoti prirode i ne provodi puno vremena na jednom mestu. Fern živi na rubu egzistencije, a nomadski način života vidi kao pokušaj da pobegne od prošlosti koja joj ne daje oduška. Mesto u kome je živela lepim i mirnim životom je postao grad duhova, ona je izgubila posao, prijatelje i dom koji je pružao pogled na pustinju zbog koga se činilo da nema granice između tog malog mesta i čitavog sveta.

Na svom putovanju Fern shvata da nije sama, da postoji još puno ljudi koji su zarobljeni u prošlosti i nesigurni u ono što bi im mogućnost mogla doneti. Oni su nomadi kao i ona, žive jednostavnim životom koji im skromno socijalno osiguranje omogućuje, traže posao, trguju ili razmenjuju predmete, okupljaju se i idu dalje sa nadom da će se ponovo negde sresti. Ove ljude krasi njima svojstven optimizam koji toliko preovlađuje da se ostavlja utisak kako je nomadima život jako lep, iako to nije baš istinito. Taj optimizam se najbolje vidi na liku Boba Velsa koji priča potresnu priču o smrti svog sina, ali mu se nakon toga nezaustavljivi optimizam vraća.

Može se reći da je Nomadland i dokumentarac jer autorka provodi puno vremena sa pravim nomadima. Posmatra njihov način života koji uključuje kratke susrete, intenzivna prijateljstava i neminovne, tužne rastanke. Takođe, sluša njihove priče i čini se da je lik svoje junakinje smestila u njihov svet, umesto da bude obrnuto. Fern jednostavno gleda i istinski sluša – ona je zaglavljena u prošlosti i nesigurna u budućnost, ali se ispostavlja da je pre svega saosećajni čovek koji brine, pruža nadu i pomaže da se prebrodi dan.

Frensis MekDormand ostavlja utisak kao da bi mogla da živi ovakvim stilom života. Iako je poštovana glumica koja verovatno ima pristojnu sumu na svom na bankovnom računu, njeno prirodno lice izbrazdano borama predstavlja proživljen život, da je iskusila gubitak, radost i slobodu. Ona ovde nije upadljiva, ali ni nema potrebe za time – prosto se stopila sa raskošnim pejzažima  snimljenim dugim kadrovima. Kao i sama autorka, u svojoj glumi je pronašla balans između intimnog i širokog predstavljanja života pod sopstvenim, nekonvencionalnim uslovima.

Iako poštujem ideju, kvalitet realizacije i trud uložen da se ovaj film snimi, mišljenja sam da je pretenciozan u svojoj poruci da prava sreća leži u slobodi. Film nas zavodi idejom beskrajnih puteva i boravka u zajednici gde se svi međusobno podržavaju, ali nisu dovoljno akcentovana svakodnevna iskušenja i problemi modernih nomada. Imamo previše kadrova u kojima lik Fern ne radi ništa i imam utisak da je nismo upoznali ni približno koliko smo mogli. Iako je nedavno proglašen najboljim filmom u 2020. godini, a predviđam mu to i na dodeli Oskara, retko koji smrtnik će se složiti sa time da je zaista najbolji.

Nomadland je klasičan primer umetničkog filma pravljenog namenski za sezonu filmskih nagrada – poetski realizam, malo dešavanja, spor tempo, dugi kadrovi i odlična glumica u glavnoj ulozi.

moja konačna ocena: 7/10