Minari (2020)

Kao što sam napisao u tekstu za The Farewell, filmovi koji igraju na emotivnu stranu gledalaca, a da ne prelaze u klišeiranu patetiku ili sentimentalnu melodramu, su sve ređi i ređi. Iza ovih radova obično stoji neka lična priča, a takav je slučaj i sa ovim autorskim filmom koji potpisuje Lee Isaac Chung. Nakon dvostruke pobede na festivalu Sundance, prava na distribuciju je otkupila kompanija A24, a bioskopske projekcije su najavljene za februar.

Ovo je priča o korejskoj porodici imigranata koja se tokom osamdesetih seli iz grada u ruralni Arkanzas. Pater familias Džejkob (Steven Yeun) ima san da pokrene sopstveno zemljoradničko gazdinstvo, dok njegova supruga Monika (Yeri Han) nije previše zavodoljna što su napustili grad. Oni imaju dvoje dece – ćerku En i sina Dejvida koji je srčani bolesnik, a nakon određenog vremena dolazi im i dobrodušna baka Sundžu (Youn Yuh-jung). Autor je sopstveno odrastanje predstavio kroz lik Dejvida, dok naslov filma označava korejsku jestivu biljku koja uspeva gde god da je posadite.

Veliku parcelu zemlje Džejkob vidi kao mogućnost za uspeh i ostvarenje američkog sna, dok je Moniki samo potencijal za finansijsku propast. Džejkobu farma postaje opsesija čvrsto povezana i sa finansijskom budućnošću njegove porodice, ali i sa osećajem ponosa. Scenario nam omogućuje da posmatramo kako porodične podele postaju sve šire, a da ove likove pratimo sa saosećanjem i bez biranja strana. Džejkobova odluka da Sundžu dođe iz Koreje ima potporu u pokušaju da reši Monikino nezadovoljstvo i usamljenost, ali uskoro i sam shvata da je problem mnogo dublje prirode

Njihov ulazak u skroman dom koji čak nema ni stepenice je prva od mnogih scena u kojima po njihovim reakcijama vidimo nesklad između bračnih partera, a vremenom puna dubina drame koja se odvija između njih i u njihovim glavama postaje sve očiglednija. Njihovo neslaganje prevazilazi neslaganje vezano za budućnost njihove porodice i ono postaje sve intenzivnije. Mi vidimo, razumemo i saosećamo se sa stavovima oba lika, a poražavajuće je posmatrati njihovu poziciju jer se vremenom samo jedna opcija iskristalisala kao konačno rešenje njihovog odnosa.

Priče koje uključuju imigrante su po pravilu bogate jer se likovi suočavaju sa dosta toga novog, prinuđeni su da se uklope, a da pri tome ne izgube sebe i da im porodica ostane na okupu. Svako od njih ima svoje potrebe, svoje želje i svoju predstavu značenja pronaći mesto pod suncem. U ovom slučaju, Džejkob želi da napokon bude svoj šef, dok je Moniki prioritet da je porodica finansijski obezbeđena. Zaplet ide pravolinijskim tokom i kako budemo otkrivali nade, snove i nedostatke ovih likova, tako će i priča postajati sve složenija.

Džejkob i Monika se suočavaju sa velikim izazovima, ali najveći od svih je suočavanje sa istinom. Film nema previše dešavanja, ali nisu mu ni potrebna, jer elementi drame nisu u problemima ili preprekama koje imaju prilikom pokretanja farme (ima i njih), nego u srcima i umovima likova. Iako je na prvi pogled jednostavna, mi ni u jednom momentu ne znamo u kom smeru će se priča odvijati. Autor nije koristio trikove poput nekih komplikovanih premisa, melodrame ili spektakla, nego koristi dramu u njenom osnovnom, prizemnom obliku, tako da ona ima univerzalni karakter. Scenario je u suštini ozbiljan, ali poseduje dosta komičnih scena koje su sastavni deo porodičnog života.

Minari je dirljiva porodična drama koja nam nudi intiman i emotivan portret ljudi koji različito gledaju na budućnost i drugačije definišu uspeh – jedinstven film koji specifičan u svojim detaljima, ali univerzalan u svojim temama.

moja konačna ocena: 10/10