Maradona by Kusturica (2008)

Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman.

Iskreno, dvoumila sam se oko pisanja osvrta za ovaj dokumentarac, prvo iz razloga što slabije gledam iste (mada sam u zadnja dva dana pogledala i Cocaine Cowboys, simbolično zar ne?), zatim jer sam morala odbaciti svoje predrasude, osuđivanje i nerazamevanje narkomana, pa makar se radilo i o Dijegu Maradoni. Treće, ovo je dokumentarac o možda najvećem fudbaleru ikada, a ja sam žensko, šta imam da se petljam u fudbal. Ne petljam se u fudbal, ovo nije film o fudbalu, ovo je film o čoveku, o slavi, o velikom uspehu, privatnom neuspehu, film o nadi i očaju, film koju ulazi u pore jednog čoveka koji se potpuno otvorio pred kamerama.

Dijego Armando Maradona je najveća legenda argentinskog fudbala. Kao mali je imao zdravstvenih problema i onda ga je ujak, koji je bio zaluđenik za fudbalom (inače golman) odveo da prima neke injekcije da bi podigao mišićnu masu svom sestriću, jer je bio sićušan i tako ga ubacio u profesionalne vode fudbala. Legenda je fudbalskog kluba Boka Juniors gde je započeo svoju karijeru. Nakon par sjajnih sezona u svom matičnom klubu tražili su ga svi veći klubovi, 1982. je prešao u Barselonu, tu se kratko zadržao, a onda je 1984. godine potpisao za Napoli, gde je postao živa legenda. Na kraju karijere se vratio se u Boku i nakon toga je ubrzo završio klupsku karijeru i bacio se u trenerske/selektorske vode, ali skroz neuspešno. Što se tiče reprezentacije, igranje u njoj je obeležio svakako golom koji je postigao rukom protiv Engleza na Svetskom prvenstvu 1986. godine koji je na kraju doneo Argentini titulu svetskog prvaka i gol koji je poznat pod nazivom Božja ruka. Kroz sam film ima par satiričnih momenata gde se taj gol predstavlja na metaforičan način sa isvesnom dozom humora.

O svemu ovome se govori u ovom dokumentarcu i svaki deo njegovog dosadašnjeg života je apsolviran, ali ipak najveći akcenat je dat na njegovu zavisnost od kokaina. Sa kokainom se prvi put “sreo“ sredinom 80-ih godina kada je prešao u Barselonu. Tada je prvi put probao kokain i sebi čvrsto zacementirao ne samo karijeru, nego i zamalo sopstveni život.

Maradona 2

Fudbaler u meni je stigao do kraja staze. Sutra će biti najteži, najgori i najtužniji dan u mom životu.

Zaista sam mislila da sam “završila“ sa Emirom Kusturicom i to još sa filmskim naslovom iz 1995. godine kada je napravio Underground, zadnji gledljiv i iole vredan film koji je zasluženo u top 250 iMDB-a i nisam mislila da ću više ikada išta od njega pogledati, a kamoli pohvaliti. Prevarila sam se i drago mi je što jesam jer je ovaj dokumentarac ostavio zaista pozitivan i adrenalinski jak utisak na mene. Emir Kusturica se, po mom mišljenju, zadnjih godina izgubio kao režiser. Sve više tone u političke vode koje se itekako odražavaju na njegov autorski i umetnički rad. Snima neozbiljne, da ne kažem površne filmove koji jedino vredno imaju ime Emir Kusturica iza sebe, što nije nikako dovoljno. Svu svoju kreativnost kao da je odložio na neko mesto, a samo “iskorišćava“ i vadi stare fore za koje misli da mogu još da prođu, ali ovaj dokumentarac ima drugačiji ton od par zadnjih Emirovih filmova.

Iz filma se vidi duboko poštovanje koje Emir ima prema Maradoni, i to ne samo poštovanje nego i prijateljstvo i ljubav. Zato film ima saosećajni ton, ali nikako patetičan jer Maradona sebe ne pravda. Svestan je koliko je zla naneo ne samo sebi, nego i svojim najbližima, ali takođe je svestan da u kombinaciji sa kokainom drugačije i nije moglo biti. Kroz film Emir par puta akcentuje i njegovu ženu Klaudiju kao najveću podršku i oslonac, ženu koja je ostala uz njega i kada je bilo najgore. Kako kaže – nju ne pokreće samo bezgranična ljubav nego i nepokolebljiva vera (nada) u Dijega koju ne gubi šta god da on uradi.

Film je rađen po sekvencama, zasebnim poglavljima iz Maradoninog života kroz retrospektivne momente koji se referišu na neka bolja, lepša vremena, kroz snimke koji su slučajno nastali u različitim periodima, a najviše kroz Emirov razgovor/intervju sa Maradonom, isto tako u različitim vremenskim periodima. Ovo je prikaz kako Emir vidi Maradonu koji je obuhvatio sve aspekte njegovog života, a Emir se naravno najviše zadržao na onima koji su obeležili Maradonu kao osobu.

Maradona 3

I was, I am and I always will be a drug addict. A person who gets involved in drugs has to fight it every day.

U filmu se osim Maradone i njegovih najbližih pojavljuju i bivši kubanski predsednik Fidel Kastro kao Maradonin veliki prijatelj, kao i Hugo Čavez, nedavno preminuli venecuelanski predsednik. Doprinos filmu je dao i sjajni francuski muzičar španskog porekla Manu Chao koji je čak i snimio pesmu o Maradoni kao omaž i znak iskrenog divljenja i postovanja – La vida tombola.

Sam Maradona je rekao da je jako zadovoljan dokumentarcem jer, za razliku od prethodnih, a mnogi su napravljeni o njemu, ovaj se nije samo kritički i osuđivački obrusio na njega nego je jednostavno prikazao samu esenciju njega kao ljudskog bića, a ne samo fudbalera koji je pogrešio. Predstavljen je na način da se ljudi, umesto da ga na prvu osude i odbace, da probaju da ga razumeju i da se saosećaju sa njim, jer na kraju krajeva niko nije Maradoni naneo više zla nego on sam i to svesno, što je možda najgore od svega.

Ocena može varirarti od utiska do utiska i to je najpoštenije jer ovo nije baš dokumentarac u pravom smislu te reči nego je više omaž Maradoni. Tokom celog filma se vidi koliko ga Emir i voli i poštuje, pa nema one ozbiljne objektivnosti, kao u većini dokumentaraca.

Dijego Maradona nije samo najbolji argentinksi fudbaler ikada, on je takođe jedan od najboljih fudbalera u istoriji, ako ne i najbolji. Sa kokainom je bio najbolji, a zamislite samo kako bi bio veliki bez kokaina i da je trenirao bar upola onoliko koliko je bio talentovan, ni nebo mu ne bilo granica. Ovako je kokain bio ta granica, ta crta koju je povukao i sam sebe time ograničio.

8/10

Maradona 4