I, Tonya (2017)

America, you know… They want someone to love but they want someone to hate. And they want it easy. But what’s easy? And the haters always say: Tonya, tell the truth! But there’s no such thing as truth. I mean it’s bullshit. Everyone has their own truth. And life just does whatever the fuck it wants. That’s the story of my life. And that’s the fucking truth!

Najveći skanadal u umetničkom klizanju se desio 1994. godine uoči Olimpijskih igara u Lillehammeru (Norveška), kada je jedna od najboljih klizačica na svetu Nensi Kerigan napadnuta nakon treninga. Iako je prvobitna namera napada bila da joj slomi koleno, napadač je promašio i naneo joj lakše povrede u predelu butine, tako da je Nensi bila onemogućena da nastupi na prvenstu Amerike, koje bi selektiralo tri predstavnice za Olimpijske igre. Pobedu je odnela kontraverzna Tonja Harding, za koju se nakon Olimpijskih igara (gde je ipak zavšila tek na osmom mestu) ispostavilo da je učestvovala u planiranju napada na Nensi, zajedno sa svojim bivšim mužem Džefom Gilulijem.

Možda sam dosadna što se ponavljam, ali biografske (sportske) drame su moj omiljeni žanr. Kada se pojavio trejler za ovaj film, znala sam da ću ja pisati recenziju, bez obzira na kvalitet ili odsustvo istog u ovom filmskom ostvarenju. Nisam pogrešila, kao što nećete ni vi ako date šansu ovom filmu, koji je veoma poseban. Da razjasnimo nešto, ovo nije tipična inspirativna sportska drama, kao što možda očekujete. Od svega nabrojanog, samo drama i jeste, a priča je ispričana bez uobičajenih zabluda koje imamo o ljudima i preteranom idealizovanju istih. Tonja Harding jeste bila sjajna klizačica, ali je pre svega bila čovek, ljudsko biće koje je puno grešilo, a još skuplje je te greške platila.

Režiju filma potpisuje australijanac Craig Gillespie, režiser i producent, koji je šesnaest godina radio televizijske reklame. Njegov prelazak na filmove se računa od filma Lars and The Real Girl sa Goslingom (inače jako dobra i zanimljivo urađena drama), a zapaženiji filmovi su mu vrlo dobar Fright Night i jedno od boljih prošlogodišnjih ostvarenja, The Finest Hours. Režiji ove biografske sportske drame je postupio na veoma nekonvencionalan i, može se reći, podosta rizičan način, ali verujem da mu se isplatilo. Njegov film uopšte ne liči na obične biografske drame. Humor je osnovni tok ovog filma, a ukomponovan je na razne načine, kroz parodiju, sarkazam, ironiju. Poseban šmek su scene direktnog obraćanja glavnih glumaca/naratora gledaocu sa krupnim kadrom, koje film čine nekako življim, da se tako nespretno izrazim.

U samoj uvodnoj špici filma imamo važno (a meni opet najvažnije) upozorenje o kakvom se filmu radi i šta da očekujemo od istog. Dakle based on irony free, wildly contradictory, totally true interviews with Tonya Harding and Jeff Gillooly je prvo što me je oduševilo i kupilo, jer nije tipično za biografske drame, tj. da iste budu ovako najavljene. Tipične biografske drame su često pune neizbežne patetike koja ponekad iritira, dubine koja prelazi u tešku i smarajuću filozofiju ili čvrste ozbiljnosti koja izvlači važne pouke i poruke. Ova je urađena na neuobičajen način, a opet postigla je isto, pa čak i više.

Naravno, postoji velika verovatnoća da se ovakav pristup ne svidi određenom delu konzumenata prave biografske drame u smislu da će film smatrati više vrstom neozbiljne parodije na lik i delo Tonje Harding, ali postojim i ja, koja ću čvrsto, do zadnjeg, tvditi da je ovakav pristup čak generalno bolji jer otvara vrata i drugim filmskim konzumentima, koji možda i nisu fanovi ovog žanra, a mogu postati ako pogledaju ovako upakovanu biografsku dramu.

Znam šta će mnogi primetiti dok budu gledali kako Margo Robi (Margot Robbie) briljira u ulozi Tonje Harding, da su neki ludački blic momenti njene glume u filmu već viđeni (Harli Kvin iz Suicide Squad). Samo ću reći da možda podseća, jer je svež prelazak u drugi lik, tragovi uvek ostanu, ali ovaj lik je neuporedivo kompleksniji i zahtevniji od Harli (pet meseci je trenirala naporno umetničko klizanje i dovela se do savršenstva). Po nekom mom viđenju, njoj je njena lepota samo odmogla u ovom filmu, probali su je poružniti koliko su god mogli, ali nisu uspeli. Prelepa Margo vreba i nazire se ispod fasade Tonje Harding, koja njen lik čini simpatičnijim upravo zbog Margo. Treba i to umeti, a ova lepotica to za sad odlično radi.

Pored Margo svakako treba istaći, pa možda i u istoj meri, prekaljenu Alison Džani (Allison Janney), koja je dominantna u ulozi majke čiji lik obožavamo da mrzimo. Pojedini kritičari idu toliko daleko i govore kako je Alison ukrala film Margo. Ja se kategorično ne slažem sa takvim viđenjem. Džani je prekaljena i old skul preiskusna glumica koja svoj zanat ima ne u malom prstu, nego već u noktu tog malog prsta i naravno da se čini da se bolje snašla od Margo. Margo je relativno nova u ovom poslu i treba proći bar upola godina koliko glumačkog staža ima Džani da se njih dve uopšte porede. A opet, ljudi ih porede. Plus jedna mala trivija – Alison je zajedno sa scenaristom filma Stivenom Rodžersom, koji je inače njen dobar prijatelj, sama dovršila i usavršila svoj lik LaVone, Tonjine majke, tako da je svakako bila u prednosti. I tu nema mesta poređenju.

Iako sam prevršila meru o glumi u pasusima ove recenzije, koja je opet pak najvažnija i najjači element (ako je dobra) svake biografske drame, moram spomenuti i sjajnu Bojanu Novaković (Bojana Novakovic) kao Tonjinog classy trenera i, naravno, glavnog muškog lika Sebastijana Stana (Sebastian Stan) kao Tonjinog muža, koji je, po mom mišljenju, bio previše iskarikiran i paradoksalan, ako poredim dokumentarne isečke pravog lika i ovog filmskog.

Suck my dick. To je rečenica koju filmska Tonja Harding ponavlja u toku filma kao česti odgovor sudijama nakon lošijih ocena. Prava Tonja Harding je zapravo izrazila žaljenje što nikad nije koristila taj izraz, ali da je sve ostalo u filmu manje-više verodostojno i da je jako zadovoljna istim. Pa kako da ne bude kada smo dobili simpatično opravdavajući prikaz tog ozbiljnog incidenta, kao i intimniji uvid u život prve žene na svetu koja je uspešno izvela triple axel. Tonja Harding je svakako ušla u istoriju, a samo vi birate po čemu ćete je pamtiti.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]