He Got Game (1998)

Basketball is like poetry in motion, cross the guy to the left, take him back to the right, he’s fallin’ back, then just J right in his face. Then you look at him and say, „What?“

Pre neki dan sam spomenuo White Men Can’t Jump, film koji je obavezan za gledanje ukoliko ste ljubitelj košarke, a danas ću pisati o još jednom takvom. Reč je sportskoj drami Spajka Lija (Spike Lee), koji ovde kombinuje svoju ljubav prema košarci i izraženi stil koji karakterišu lepa vizuelna rešenja, pitanja crnačke rase, uticaj medija na svakodnevni život itd. Ovaj film je snimljen za svega 23 dana i prvi put se desilo da Li u svom scenariju ne napiše neku ulogu za sebe.

Radnja filma prati robijaša Džejka Šatlsvorta (Denzel Washington), osuđenog na dugogodišnji zatvor zbog ubistva, i njegovog sina Isusa (proslavljeni NBA košarkaš Ray Allen), koji je najveći srednjoškloski košarkaški talenat u državi, oko koga se otimaju agenti i univerziteti. Džejk biva pušten na nedelju dana kako bi ubedio Isusa da pristupi Big State univerzitetu, a zauzvrat bi dobio pomilovanje od guvernera. Problem je što njih dvojica nikako nisu u dobrim odnosima…

He Got Game je tip filma koji će ostaviti lep utisak na istinskog ljubitelja košarke. Spajk Li je za ulogu Isusa kastingovao brojne košarkaše, prvi pik mu je bio Kobi Brajant, a blizu uloge je bio i Alen Ajverson, koji ipak nije zadovoljio ni minimum glumačkih kvaliteta potrebnih za ovu ulogu. Izbor je pao na trenutnog rekordera po broju trojki u NBA, šampiona koji je mehaniku šuta doveo do umetnosti. Iako glumac-amater, Rej je pokupio fine kritike za svoj nastup, verujem da se tokom snimanja lepo zabavio, a nadimak Isus mu je ostao tokom čitave karijere.

Spajk Li je filmaš koji ima status autora u klasičnom smislu te reči jer je dosledan samom sebi i njegovi filmovi imaju dušu. Većina sportskih filmova predstavljaju coming-of-age priče u kojima pratimo lika od početaka do nastupa na velikoj pozornici ili nekog lika koji je autsajder, ali Li izbegava takav tip klišea. On nam ovde predstavlja košarkaša kome su sva vrata otvorena, a zbog toga se svi živi motaju oko njega kako bi pokupili deo novca ili slave. Ovaj film bih smestio negde između satire regrutovanja sportista i porodične drame, a film je gotovo opipljivo predstavio pritisak sa kojim se Isus nosi. Pre nekoliko godina se pričalo o nastavku filma u kome bi Rej tumačio Isusa na zalasku karijere, ali izgleda da je sve ostalo samo na priči.

Kičma scenarija je odnos oca i sina, odnosno pokušaji da se Džejk ponovo poveže sa Isusom, ali autor održava centralni fokus na košarkaškoj zvezdi u usponu, tome koliko je blizu ostvarenju svojih snova, ali i problemima i pritiscima koje mu donosi takav status. Vidimo mračnu stranu draftovanja mladih talenata i sisteme podmićivanja kako bi sportisti postali članovi univerziteta, ali vidimo i kako u zatvorskom sistemu vlada sistem usluga za uslugu i to na najvišem nivou. Postajemo svesni da je dobar deo sporta ispunjen ljudima kojima je jedini cilj da zarade, kao u svim drugim poslovima, što dalje implicira da je i sport samo biznis.

Spajk Li je svakako osoba koja se ne plaši kreativnog rizika, a ovaj film se razlikuje od njegovih ranijih jer nema toliko politike. He Got Game poseduje emotivnu notu, Li lepo menja tempo i tonove, a svoju religioznu posvećenost košarci je utkao u svaki kadar. Ispod fasade košarkaškog filma se nalazi upečatljiva priča o ocu i sinu, a scenario našim likovima pruža još nekoliko sporednih priča. Dok mi je sve vezano za Isusa korektno i smisleno, smatram da su neki delovi Džejkove priče, poput njegovog odnosa sa prostitukom Dakotom (Milla Jovovich), suvišni. Nekako su razvodnili scenario i dodali mu melodramu više nego što je potrebno, pa su samim tim i produžili trajanje.

Denzel Vošington nedvosmisleno pripada grupi glumaca bez loše uloge. Po ko zna koji put me je oduševio, prvo ubedljivim nastupom, a zatim i košarkaškom spretnošću. Do kraja filma nisam uspeo da shvatim da li je njegov pritisak na Isusa produkt dobrih roditeljskih namera ili gneva zbog sopstvenog neuspeha. Gledajući Rej Alena uz njega je nekako nestvarno, ali sasvim ubedljivo. Predstavljanje njihovog završnog dvoboja je delo pravog majstora, a ispostaviće se da je taj duel zaista odigran, a ne snimljen po scenariju. Poetsko finale prenosi duhovnu vezu oca i sina, ali i čoveka koji je dobio dugočekani oproštaj. Verujem da ste dve pesme benda Public Enemy čuli iako niste gledali ovaj film – He Got Game i Unstoppable.

He Got Game je autorska posveta košarci i iznošenje stava Spajka Lija o tome kako biznis uništava igru koju voli – film protkan temama vezanim za porodicu, odanost i integritet, koji je vredan gledanja barem zbog upečatljivih nastupa glumačkog i košarkaškog superstara.

moja konačna ocena: 9/10