Goodbye Christopher Robin (2017)

Filmovi koji govore o nastajanju nečega što volimo, knjige, crtaća, stripa i sl. su oduvek bile u odeljku omiljeno. Saznati kako je nastalo nešto što ste uzimali zdravo za gotovo, nešto sa čim ste se rodili, nešto što vam je deo života, zaista je posebno iskustvo. Mnogobrojne priče koje smo od kolevke slušali, napisali su ljudi koristeći svoj poseban talenat, ali i posebno životno iskustvo koje je potaklo stvaranje tih svevremenskih i fantastičnih priča. Neretko iza svake priče, krije se opet druga, neobična i čudesna priča, koja je inspirisala nastanak ove prve. Ta druga je nekad tužna, nekada sretna za stvaraoce ove prve, ali svaki put je ona, koja je njihovo ime učinila besmrtnim. Takva jedna je zaista i Goodbye Christopher Robin.

Alan Miln (Domhnall Gleeson) se nakon učešća u Velikom ratu vraća kući u Englesku. Miln, koga svi zovu Blu, je pisac i pripada eliti londonskog društva. Pokušava da uhvati korak sa svakodnevnicom, ali niko ne razume njegove stvarne traume, sem kolege Ernesta (Stephen Campbell Moore), takođe borca Velikog rata. Ne razume ga ni supruga Dafne (Margot Robbie), koja pokušava da pokrene njegovo pisanje vodeći ga po zabavama Londona, pa čak i odlučujući da mu podari dete. Nakon par godina tih pokušaja Miln ne može više i donosi odluku da se presele na selo. Sa suprugom i sinom, Kristoferom Robinom (Will Tilston), koga zovu Bili i dadiljom Oliv (Kelly Macdonald), Miln pokušava da pohvata konce svog života. Međutim, kada Dafne ode od njih, a Oliv ih napusti na par sedmica, Miln će sa Kristoferom ostati sam. U toj samoći, desiće se trenutak gde će se točak sudbine okrenuti i iznedriti neverovatnu priču o najpoznatijem medvediću na svijetu, ikada…

Film je radio Simon Curtis, režiser i producent poznat po mnogobrojnim TV serijama i filmovima, ali i dugometražnim, veoma dobrim ostvarenjima Woman in Gold i My Week With Merilyn. Oba filma su zasnovana na istinitim pričama i oba su biografska. Upravo to iskustvo je odlično iskoristio i primenio ovde, donoseći nam fantastičnu priču o nastanku najpoznatijeg medvedića i njegove ekipe, Pigleta, Tigera, Ejor, Kanga i Ru. Naravno, radi se o Winnie the Pooh. Nije bilo lako Sajmonu, jer ipak radi se o ikoni, o imenu koje svako dete i čovek zna. Međutim, iskustveno, naoružao se dobrom pričom, fenomenalnim glumcima i magičnom šumom gde je sve i nastalo.

Na kraju, za njegov rad imam samo reči hvale, jer pogodio je suštinu, zašto je ova priča i trebala ovako da se ispriča. Neki su mu zamerili ovo i ono, raznorazne tehnikalije i ko će ga znati više šta. Ali tako je to danas. Kritika, a i publika je, slobodno mogu reći, zastranila sa svojim očekivanjima i skeniranjem filmova, zaboravljajući u svemu tome ono što je glavno, priču koju treba da prenese. Tako sve više imamo tehnički savršenih, ali bezdušnih ostvarenja, a malo onih koji su puni duše, pa im se tehnička nesavršenost može oprostiti. Ja sam uvek za ove druge, a vi kako hoćete.

Goodbye Christopher Robin je poseban film, ne zbog toga što donosi priču o Viniju, već što nam priča i neke životne priče, nad kojima treba da se zamislimo. I priču o stvaranju Vinija, i ove druge, redom nam donose glavni likovi i odlične uloge glumaca koji su te iste likove u potpunosti dočarali. Ratne i poratne traume, prave vrednosti naspram blještavila slave, prioriteti, porodica, odrastanje, ljubav, odanost i izdaja. Sve se provlači kroz živote naših likova. Međutim, ona glavna o Viniju, zapravo je o Kristoferu Robinu.

Priča se razvija lagano i dok pratimo odrastanje Kristofera iliti Bili Muna, tu već se pokazuju prvi obrisi priče i likovi Vini Pua. Sve sitnice su se polako skupljale do momenta kada Bili i Blu ostanu sami na selu okruženom živopisnom šumom. Kroz igru beskrajno maštovitog dečaka sa svojim ocem, iznedrila se, korak po korak, priča o medvediću i njegovoj družini poznatoj u čitavom svetu. Prisustvovati tom rađanju je zaista posebno i magično i nekako je taj deo filma svet za sebe, magičan i bajkovit. Polako su nastajale dogodovštine družine kroz zasigurno najsrećniji period života kako Bilija, tako i Blua.

Sve ono pre i posle je bilo potpuno drugačije, kao neka druga dimenzija. Ispunjeno stvarnim životnim dilemama i podređeno potrebama modernog života i tempa. Ti delovi ophrvani navedenim potrebama prikazuju realnost koja se i danas može primeniti. Gde u vrtlogu života i jurcanjem za novcem i potrebama zaboravljamo dete u sebi, zaboravljamo ono što je bitno, jedni druge i sami sebe. Upravo i ovde, u filmu, je to potpuno jasno prikazano, onima koji žele da vide. Samo za tu jasnoću onoga što je važno u životu, a na šta ga proćerdamo, ovaj film zaslužuje hvalu, kao i svi oni koji su učestvovali u njegovom stvaranju.

U momentu, kratkom, ali čarobnom, gde su se otac i sin istinski posvetili jedan drugom i bili srećni, nastala je čarobna priča, ona posebna, koja postane besmrtna. Iako besmrtna, ona će odrediti živote onih koji su je stvorili i nekima će biti raj, a drugima pakao. Međutim, kakva god da je kasnije, u momentu nastajanja je predstavljala najbolje vreme života naših junaka.

Ono što je bitno spomenuti su i odlične glumačke izvedbe. Glison kao Miln donosi još jednu odličnu ulogu. Sve ga više gledamo i mislim da će to da potraje. Potom, Margo Robi nakon fenomenalne uloge u I, Tonya, donosi još jednu odličnu. Svakim narednim filmom pokazuje nam da je sjajna glumica i da od nje možemo očekivati zaista mnogo. Odličnu ulogu, možda i najbolju sporednu, ako se tako može nazvati, odigrala je Keli MekDonald kao Oliv. Svo troje su nam kroz tri potpuno različita lika prikazali važne životne lekcije, potpuno uverljivo i jasno.

Međutim, glavna zvezda, slobodno mogu reći, je Vil Tilston. Klinac je jednostavno fenomenalan i beskrajno šarmantan igrajući Bilija. Vil krade svaku scenu i nekako ne možete zamisliti nikoga drugog u toj ulozi. Njegova gluma, kao i lik koji tumači, se utapaju u samu spoznaju priče o Vini Puu, dok s druge strane možemo osetiti sve njegove emocije vezane za život van magične šume. Kad smo kod magične šume, sva scenografija i fotografija filma je izuzetna. Sama šuma je predivna i sve te scene kao da su pobegle iz nekih bajki, a mnoge od njih upravo iz onih nam poznatih iz Šume od sto jutara. Inače, čitav film je vizuelno očaravajući.

Goodbye Chrisopher Robin jeste priča o tome kako je nastao Winnie The Pooh, ali je u isto vreme priča o životnim vrednostima i onome šta je važno u životu. Glumačke izvedbe izuzetnog nivoa, čarobno okruženje i priča koja dira su i više nego dovoljni da ovo bude vaš izbor za gledanje. Film za svako doba, a najviše za neku nedelju i porodičnu projekciju, gde će svako naći deo za sebe.[yasr_multiset setid=0 show_average=’no’]