Film i život u njemu

Filmska godina 2014 obiluje filmovima koji u dobroj meri opisuju život, probleme koji se dešavaju u njemu, kakvo je filozofsko stanovište nekih problema, egzistencijalni problem, kao i probleme preživljavanja i uspeha u samom životu. Sve se ovo događa u vreme kada studiji snimaju sve skuplje i glamuroznije filmove o raznoraznim superjunacima. Njihovo je pravo i mogućnost da se nadovežu na uspeh Kristofera Nolana i njegove The Dark Knight trilogije i povežu ljubav fanova prema gotovo svemogućim mitskim figurama. Herkules je u neku ruku bio superjunak što nedvosmisleno pokazuje da ljudski rod gaji simpatije prema superjunacima još od davnina. Međutim, vremenom dođe do zasićenja. Čovek koji ima visok apetit, taj apetit zadovoljava unosom hrane. U nekom trenutku, dok apetit i dalje ostaje snažan, unos hrane prevazilazi potrebe. Višak unete hrane znači dodatnu energiju, koja, ukoliko ostane neupotrebljena, počinje da se taloži. Taj talog su masne naslage i, kao sve ostalo što je suvišno u životu, uopšte ne čine osobu zdravijom. Nakon nekog vremena, ta osoba će shvatiti da joj je zdravlje narušeno i otići će na rigoroznu dijetu.

Povratak ravnoteže

Skoro svi veći filmski kritičari su složni oko toga da je film nekako zaobišao stvarni život i ušao u zatvorenu petlju nekog fiktivnog sveta u kojima milijarderi dele pravdu na planeti, te da će vremenom doći do zasićenja. To zasićenje označava trenutak kada gojazna osoba primećuje da joj je zdravlje narušeno. To zasićenje značiće manji unos hrane i dijetu, odnosno, u filmskom svetu, manje filmova o superherojima, a više o pravom životu koji se dešava svima nama i koji nas direktno tangira. Siguran sam da većina nas nema loše mišljenje prema superherojskim filmovima, naprotiv, oni su prikaz sveta koji treba da bude i ostane pravedan, u kome postoji jasna razlika između dobrog i lošeg. U životu u kome živimo, moramo se voditi Hipokratovim zaključkom da je umereni unos hrane najidealniji.

Svaki lek je u umerenoj dozi lek, a otrov u neumerenoj dozi. U ovom slučaju, preterani trening i rigorozna dijeta mogu biti otrov za osobu koja želi da skine onaj suvišno steknuti broj kilograma. Upravo zbog ove činjenice treba pronaći zlatnu sredinu u kojoj će manje biti više, gde će svaki film biti željno iščekivan i pamćen godinama kasnije. Naravno, studiji su fabrike čiji je glavni cilj ostvarivanje profita, bez obzira na temu koju obrađuju, tako da se ova ideja praktično pretvara u utopiju.

Film i život u njemu 2

Ukoliko ste pomislili da samo studiji kreiraju filmski svet danas, prevarili ste se, jer nije najbolji igrač na terenu onaj koji je najglasniji. Filmom dominira i industrija nezavisnih filmova, koja služi kao kontrateža na klackalici koja odlučuje razliku. Uostalom, gledaocima ne mora biti bitno da li najbolje filmove prave studiji ili nezavisni filmaši. Cilj gledalaca je da vide dobar film i to je njihovo osnovno pravilo prema kome se rukovode i tako treba da ostane, sve dok iole postoji nekakav balans na toj filmskoj klackalici. Upravo taj balans se vraća kroz filmove koji su ugledali svetlost dana u 2014. godini.

Iz te činjenice, sam po sebi, izvlači se zaključak da je život u filmu konačno uspešno reanimiran. Filmovi poput Whiplash, Boyhood, The Imitation Game, ali i studijskog projekta Interstellar, povratili su život u filmu u neko svoje prvobitno stanje. Najživopisniji opis balansa unutar balansa je film Birdman, koji govori o glumcu koji pokušava da uspe u pozorišnoj predstavi dok ga progoni superjunak koga je igrao devedesetih godina prošlog veka. Filmska klackalica je ponovo u balansu i najveći profiteri tog balansa su gledaoci ovih filmova.

Bičevanje uspeha

Bukvalno prevedeno, Whiplash znači povredu kičme ili vrata usled naglog pokreta glave. Termin se u engleskom jeziku često susreće kod automobilskih nesreća. Neke od tih nesreća zabeležio je Lu Blum, karakter koga genijalno igra Džejk Gilenhal u filmu Nightcrawler, koji je drugačija verzija restauriranja života u filmu. Slične motive teškog uspeha ima Whiplash, ali zar nije svaki uspeh put koji počinje od zone komfora i vodi preko trnja do zvezda? Ejndru Teler je polaznik najboljeg muzičkog koledža na svetu, strastveni bubnjar koji se bori za uspeh. Njegova borba za uspeh znači borbu sa svima; borbu za istinu na večeri u kojoj njegov uspeh ostaje u senci uspeha sportista treće lige, borbu sa drugim muzičarima za ulazak u prvu ligu, borba sa ljubavi koju ostavlja po strani kao da je kamen i borbu sa autoritativnim profesorom koji se ponaša kao brat blizanac narednika Hartmana iz filma Full Metal Jacket.

U krajnoj liniji, Ejndru vodi borbu sa samim sobom, što je najteža borba koju pojedinac može da vodi. Da bi pobedio, mora da se izbori sa svima. Ta manijakalna želja za uspehom nadvladava njega samog onda kada doživljava debakl. Iako iz prve nije hteo da uništi Frenkovu profesorsku karijeru, pristao je na taj korak uz uticaje okoline i svog ličnog osećaja, onog koji se borio protiv torture zarad uspeha. U ovom trenutku film potpuno menja kurs i vodi gledaoca kroz maglu. Pravo iznenađenje nastaje kada dođe do preokreta, koji je možda i zvučao moguće, ali se utišao u galami koju je izazvao kvalitet čitavog filma. Da bi napravio svoj poslednji uspeh, kada se činilo da je došao do debakla, Ejndru se vraća i daje najbolje od sebe. To najbolje iznenađuje i Frenka, koji vremenom prolazi razne faze od potpune ljutnje do maksimalne saradnje sa zveri koju je stvorio.

Film i život u njemu 3

Ovo je film koji prikazuje kakvo trnje se mora progaziti da bi se došlo do uspeha. Pokazuje šta je sve potrebno žrtvovati zarad istog i kako se na kraju može uspeti, uprkos svim nedaćama i preokretima koje život nosi. Međutim, on nije toliko Makijavelistički koliko je film Nightcrawler. Za razliku od Ejndrua, Lu prelazi kroz drugačiju vrstu uspeha. Eksploatisanjem tuđih nesreća i glađenjem krvoločnog apetita gledalaca kraj malih ekrana, on ne preza ni od čega kako bi uspeo u životu. Taj uspeh znači gaženje konkurencije, kakva god ona bila. Taj uspeh podrazumeva žrtvovanje svega, što film uspešno pokazuje izostavljanjem skoro svih užitaka.

Iako se gledaoci mogu povezati sa glavnim karakterom, ta povezanost ne mora uvek biti prisna, jer je Lu manijak. Džejk Gilenhal je bukvalno promenio svoj fizički opis kako bi se uklopio u telo kojota gladnog uspeha. Crtani filmovi su nas pogrešno učili, jer je ovaj kojot uspeo da uhvati svoje ptice trkačice. Dakle, ova dva filma najbolje pokazuju lice uspeha, ali i lice onih koji ka njemu streme. Iako oba filma nenametljivo pokazuju proces, jedan su drugom komplementarni, gotovo jing i jang totema uspeha.

Prolaznost života

Život je u suštini ono što se dešava sada. Prošlost i budućnost samo su predstava sadašnjosti. U filmu Interstellar to je bukvalno prikazano pred sam kraj, kada Kuper upada u petu dimenziju u kojoj može da vidi život svoje kćeri onako kakav on jeste – ono što se dešava u sadašnjem trenutku. Sam film dodiruje temu prolaznosti svojom temom planete koja više nije plodna, temom u kojoj je život same planete prošao. Drugi nivo prolaznosti života oslanja se na činjenicu da vreme drugačije teče u svemiru i njegovim delovima, nego što je to slučaj na našoj planeti. Zapravo, vreme teče potpuno drugačije u svemiru, što pokazuju GPS sateliti koji kasne nekoliko milisekundi u odnosu na osobu koja koristi njegove usluge na površini planete.

Efekat koji se postiže međuzvezdanim putovanjima čini Kupera starim koliko i njegova deca. Oni su sada praktično godišnjaci, iako još uvek nisu u ličnom kontaktu. Međutim, stvari postaju daleko emocionalnije kada se Kuper vraća na svoju oživljenu planetu i zatiče svoju kćer koja je praktično na samrti, više nego duplo starija od svog oca. Koncept prolaznosti života ovde je snažno naglašen u trenutku kada Kuper ulazi u bolničku sobu i kada se ka njemu okreće cela njegova familija. Toj činjenici nije posvećena prevelika pažnja, ali u toj sobi su ga sačekale generacije kojima je on u isto vreme otac, deda, pradeda i čukundeda. Takvo poimanje samog života je potpuno izvan naših normalnih aršina.

Film i život u njemu 4

Sa druge strane, ne toliko prisno, nalazi se projekat Ričarda Linklejtera, film o odrastanju jednog dečaka, Boyhood. Slične teme su obrađivane ranije, ali ono što je spektakularno kod ovog jeste činjenica da je sniman čitavih dvanaest godina kako bi se uhvatila esencijalna srž prolaznosti života. Ovaj poduhvat je bio mač sa dve oštrice po ovog samoukog nezavisnog reditelja, jer u dvanaest godina je moglo doći do katastrofe bilo kakve vrste. Na kraju krajeva, sam film je mogao da izgleda očajno, čak i da je uspešno pregurao preko ovog perioda izbegavši sve Marfijeve zakone.

Odrastanje jednog dečaka od šeste do osamnaeste godine u realnom vremenu je težak poduhvat koji je prikazan vrlo realistično. Šezdesetih godina prošlog veka, pa na svakih sedam godina od tada, nešto slično postiže serijal Up. Međutim, reč je o dokumentarnom filmu koji se bazira na osvrtu na sopstveni život i izbore u njemu kroz serije intervjua, dok Linklejterov film prikazuje taj život kao fikciju projektovanu iz realnosti života. Iako film traje gotovo tri sata, on nije nimalo spor ili dosadan. Opisan život nije samo o odrastanju jednog dečaka, već o odnosu njegovih roditelja, o njihovim životima na koje se njegov nadovezuje, kao i efekat prolaznosti života koji roditelji osećaju kada dođe vreme da se Mejson, naš protagonista, upiše na fakultet. Taj efekat daleko je snažniji od same činenice da je film sniman čitavih dvanaest godina, tako da njegov kvalitet ne podiže vreme koje je u njega pažljivo investirano, već preciznost i kvalitet.

Preživeti temu filma

Kao što već znamo, Whiplash prikazuje jednu potpuno jednostavnu temu koja gledaocima verovatno neće biti ni interesantna, uz dužno poštovanje prema struci, zbog nepoznavanja stručnih termina i značenja mnogih delova dijaloga u filmu. To je slučaj u svim pomenutim filmovima, sem u slučaju filma Nightcrawler-a. The Imitation Game se događa oko razbijanja nemačke Enigme, sprave za kodiranje tekstualnih poruka u nečitki oblik. Iako je suština kodiranja i dekodiranja teksta jednostavna, kod većine osoba stvara jednu odbojnost i nespremnost da se prihvati nešto što iole zvuči komplikovano, iako je proces kriptografije vrlo jednostavan: potrebno je uneti običan tekst, poput ovog, podesiti ključ šifrovanja, koji je u slučaju Enigme vrsta podešavanja samog uređaja, i nečitki oblik je gotov.

Sam proces je vrlo jednostavan, ali način na koji se on stvara mora da bude daleko komplikovaniji. U taj proces korisnici ne moraju da ulaze, ali kada već gledaju film o istinitim događajima, onda moraju imati uvid u tehničku priču samog procesa. Da zaključimo, gledaoci ne mogu da gledaju film o razbijanju algoritma jednog od najkomplikovanijih kriptografskih uređaja, a da se o samom poslu uopšte ne govori, kao što ne mogu da gledaju film o međuzvezdanom putovanju, a da im se ne servira malo nauke.

Film i život u njemu 5

Nameće se jedno osnovno i jednostavno pitanje: Kako ubediti gledaoce da gledaju film o nečemu što ih ne interesuje ili ne razumeju? Kako naterati gledaoce da gledaju film u čijem sinopisu stoji nešto poput tim istraživača putuje kroz crvotočinu u pokušaju da osigura opstanak čovečanstva ili tokom Drugog svetskog rata, matematičar Alan Tjuring pokušava da razbije Enigma kod uz pomoć kolega matematičara. Potpuno je uprošćeno značenje čitavog filma u velikom smislu, ali recimo da neko ko čita sinopis odlučuje da li će nešto gledati samo na osnovu istog ili ne. Odgovor na to pitanje je očigledan i predstavlja našu temu. Publici nije toliko bitno da li je film o raketnoj nauci ili ne, publika će voleti i gledati film ukoliko se on bavi ljudskim životima, odnosima u njima i efektima koji se u njemu dešavaju.

Uz pomoć ovakve filozofije filma, možete napraviti film o bilo kojoj temi i prodati ga gledaocu koga ta ista tema uopšte ne interesuje, ali njemu će se film svideti zahvaljujući tome što je život okarakterisan i izbačen u prvi plan, naspram same priče koja može da mu ubije interesovanje. U isto vreme, ovaj zaključak se može definisati kao prvi zakon dobrog filma, zakon ljudskosti. Njime se rukovode svi pomenuti filmovi. Svi ovi filmovi su dobili nominacije za prestižnu filmsku nagradu Oskar, i svi su u vreme izlaska ušli u top 250 filmova na jednom od najpoznatijih filmskih sajtova na kojima gledaoci ocenjuju filmove, imdb.com. Kada već govorimo o njemu, na tom sajtu je, već godinama, The Shawshank Redemption film broj jedan.

Šta je to kod tog filma toliko dobro da se toliko dugo drži na prvom mestu? Tema je vrlo atraktivna i nije toliko strana, jer iako mnogi od nas nisu bili u zatvoru, skoro svako poznaje nekog ko jeste. Ona u ovom slučaju nije velika prepreka, ali ono što prodaje film publici i otkupljuje njihove simpatije je topla ljudska priča o međusobnoj pomoći, ljubaznosti, uticaju zatvora na živote onih koji su odslužili kaznu, ali i borbu sa autoritetima koji nisu na strani pravde. Reditelj ovog filma je Frenk Darbont, a njegov drugi film The Green Mile, bavi se sličnom temom, ali na još prisniji način. Autoriteti koji ne drže pravdu i jedan koji se za nju bori, osuđenik na smrt koji je ljubazan i život koji se odigrava i koji ih međusobno povezuje. Mnogima je ovaj drugi dosta emocionalniji film i može da ih natera na suze. Koja drugačija tema može da rasplače gledaoca nego tema ljudskosti? Za kvalitet oba filma nije zaslužan samo jedan čovek, već dobar deo njih koji su na njima radili, ali i Stiven King, na čijem tekstu su bazirani.

Film i život u njemu 6

Kvalitet ispred kvantiteta

Kada pogledamo cifre kojima su filmovi postali deo naše realnosti, tu se uglavnom vrte one od par miliona dolara. Za pojedinca te, uslovno rečeno, male cifre znače mnogo. Samo pola veka ranije, ta količina novca ulagana je u studijske projekte, dok danas samo budžet filma Interstellar iznosi stotinu šezdeset pet miliona dolara, što je, statistički rečeno, pedeset Whiplash filmova. Međutim, uprkos razlici u budžetu, oba filma postižu isti efekat kod publike. Naravno, film koji se odigrava u svemiru mora da košta više, ali poenta je u tome da publika više voli osobu zbog onoga što ona jeste iznutra, nego zbog onoga kako ta osoba izgleda, iako će izgled uvek dobiti prednost. U ovom slučaju ona voli film zbog ljudskosti koja se u njemu prikazuje, više od onoga gde se ta ljudskost odigrava, iako tuča na planeti u dubokom delu svemira nije nimalo potcenjena. Uprkos skromnom budžetu, svi fimovi su uspeli da zarade na blagajnama, tako da se čitava teorija samopotvrđuje, jer je publika spremna dobro da plati za ono što će joj se dopasti.

Sa druge strane, postoje filmovi koji su napravljeni sa ogromnim budžetom, ali nisu uspeli na blagajnama iz više razloga, od kojih je glavni taj što nemaju dovoljno prave ljudskosti u sebi. Neki filmovi su uspeli da zarade dosta novca, nije zarada najveći pokazatelj uspeha nekog filma, jer će publika nakon agresivnog reklamiranja pohrliti u bioskope da pogleda film, nakon čega se mogu osetiti prevarenim, jer ono što su videli je bilo ispod njihovih očekivanja od jednog takvog filma. Nezadovoljstvo će kasnije iskazati davanjem loših ocena, čime će se uspostaviti balans kvaliteta nad kvantitetom.

Autor: Zlatan Stajić

Film i život u njemu 7