Das weiße Band – Eine deutsche Kindergeschichte/ The White Ribbon (2009)

Režiser Mihael Haneke (Michael Haneke) je specifičan režiser čiji radovi neće odgovarati svakome i obično nisu za širu publiku. Spada u rang jako kvalitetnih, ali na neki način čudnih i posebnih režisera, čiji projekti poseduju drugačiju naraciju, tok i atmosferu, kao što su Dejvid Linč, Džim Džarmuš ili Lars fon Trir. Ovaj film je jedan od njegovih najpopularnijih radova i bio je nominovan za Oskara u kategoriji najbolji film van evropskog govornog područja.

Ova njegova drama s elementima nadrealnog trilera se dešava u malom selu Eichwald na severu Nemačke tik pre Prvog svetskog rata. Osim tzv. Barona, koji ima najveći uticaj u selu, jer većina stanovnika radi za njega, najviše poštovan i onaj ko ima veliki uticaj je strogi protestantski sveštenik. Odjednom, u selu se počnu dešavati neobjašnjivi događaji, tačnije različite nesreće – neke u vidu ubistva, mučenja, otmice. U središtu svih dešavanja se čini da glavnu ulogu imaju deca, kojima je od njihovog rođenja sve bilo zabranjeno, kojima su misli predstavljale neku vrstu greha i koja nisu vaspitavana već im je bilo sve uskraćivano bez ikakvog iole objašnjivog razloga. Seoski učitelj pokušava da reši misteriju i ulaže sve svoje snage u rešavanje tih događaja, dok ostatak sela čudnovato ignoriše dešavanja, misleći da ce proći sama od sebe.

Sigurno najnagrađivaniji film 2009. godine. Dobio je Zlatnu palmu u Kanu, Zlatni globus za najbolji strani film i pokupio je sve važnije nagrade u Evropi te godine. Takođe, moram da napomenem da je ovaj film nažalost izgubio na dodeli Oskara 2009, u konkurenciji najboljeg stranog filma od argentinskog The Secret in Their Eyes.

Film je urađen u crno-beloj tehnici radi verodostojnosti prikazivanja događaja u filmu i približavanja gledaoca tom prošlom vremenu. Scenario je napisao sam Haneke i poseduje iste karakteristike kao i njegova režija, kompleksan i zanimljiv. Uverljiv je u prikazivanju sveta koji više ne postoji, mentaliteta ljudi, njihovih razmišljanja i uverenja. Atmosfera samog filma je slična ostalim Hanekeovim ostvarenjima – raznolika je, u isto vreme i teška i monotona i spora i uznemirujuća, ali i, kako neki kažu „uznemirujuće divna“. Dodala bih i sugestivno upečatljiva, jer nema ništa divno u samom filmu.

Haneke se u ovom filmu bavi poreklom i motivima ljudskog zla, da li je ono produkt pojedinca ili uticaja većeg broja faktora. Pojedine scene su naišle na zabrane i osudu, smatrajući da su previše eksplicitne, dok ih režiser pravda činjenicom koliki uticaj na ljudsku psihu može da ima zatucanost sredine i slepo verovanje. Selo, po režiserovim rečima, predstavlja metaforu za celu predratnu Nemačku.

Ovaj film, koliko god da je kompleksan i težak, tim više dobija na kvalitetu koji vremenom ne bledi. Možda će nekad u budućnosti biti obavezno štivo nekim budućim filmadžijama, kao vizuelna i tematska filmska lektira koju svi treba da pogledaju.

10/10

21