Children of Men (2006)

Proteklih dana imala sam krizu pisanja recenzija, pomislila sam, mozda će me proći ako pogledam neki film. Tako je i bilo. Pogledala sam čak treći put ovaj sjajni sci-fi triler dramu koja postavlja mnoga životna pitanja, a ipak daje tako malo odgovora na iste.

London, 2027. godina. Ne tako daleka budućnost. Svet kakav znamo je nestao. Osim što je treći svetski rat razorio svet, pojavila se misterizona bolest – od 2009. u celom svetu nije rođeno nijedno dete, žene su postale neplodne. Jedina zemlja u kojoj je koliko-toliko solidno stanje za život je Velika Britanija, ali i ona muči muku sa sve više pristiglih izbeglica iz celog sveta. Glavni junak filma je Teo Faron, aktivista, nekada cenjen intelektualac i čovek sa porodicom, a koji trenutno, zbog tragičnog gubitka deteta i razvoda, živi bedni život. Iz sopstvene letargije/učmalosti ga drma poziv njegove bivše žene, Amerikanke Džulien Tejlor, koja je ostala politički aktivista za borbu na ljudska prava. Moli ga za uslugu da joj pomogne u slučaju jedne mlade crnkinje da je prevede na određenu lokaciju.

Naime, devojka je jako bitna jer je prva trudnica u svetu nakon 20-ak godina i zato je njen opstanak i opstanak njenog nerođenog deteta od najbitnijeg značaja za celokupnu ljudsku rasu. Budućnost čovečanstva svedena je na zastrašujuće kratak ljudski vek nakon koga neće niko ostati, a tračak nade je moguće pronaći jedino u novom životu, ma koje god on rase bio. Međutim, pošto je država pod kontrolom totalitarnog punktovskog režima koji preferira belu boju kože, Teo, Džulien i ekipa se upućuju na skoro nemoguću misiju izbavljenja devojke.

Ovo je jedan od najboljih filmova ove tematike, podvrsta post-apokaliptičnih filmova sa sci-fi elementima. Film i priča sama po sebi postavljaju mnoga značajna životna pitanja o samom opstanku ljudske vrste – o rasizmu, veri, religiji, politici, ratovima. Daju se i neki odgovori, ali ih morate upratiti i pronaći tokom gledanja samog filma. Režirao ga je meksički režiser Alfonso Kuaron, koji je dobrim delom i uradio scenario. On je široj publici poznat po jednom delu filma o Hariju Poteru, a ove godine je izašao i njegov Gravity, film koji je za sad pokupio sve moguće pohvale. Iz filmova koje je režirao možemo da zaključimo različitost i žanrova i tema koje obrađuje. Na kraju krajeva, i ovaj film je neka vrsta sažimanja te njegove kreativnosti, sve u jednom.

ch 2

Glumački performansi su izuzetni jer u filmu imamo troje sjajnih glumaca koji dominiraju, svaki posebnim delom filma. Klajv Oven (Clive Owen) kao Teo je jedan od najboljih karakternih glumaca današnjice, čovek koji bira uglavnom kvalitenije uloge (samim tim i filmove), a uloga očajnog i izgubljenog čoveka koji nađe smisao u tračku nade je izuzetna, u isto vreme ga i sažaljevate i divite mu se. Moja ljubimica Džulijen Mur (Julianne Moore) je sjajna u svojoj roli, ali, po mom mišljenju, nedovoljno dugo se zadržala i mislim da je njena sudbina u filmu loše određena, jer se mogla mnogo bolje iskoristiti. I najzad dolazimo do velikana Majkla Kejna (Michael Caine) koji je živa legenda, čovek koji može sve da odglumi. Na kraju krajeva, koliko godina i filmova ima iza sebe, verujem i da jeste odglumio sve što se može odglumiti.

Kao manu filmu mnogi navode to što je film previše nabacan, konfuzan, nepovezan i brz, ali sam film je odraz kako čovek danas živi, pa je tako režiser i hteo da ga ukomponuje. To daje neku čar samom filmu, može se dosta simboličnog izvući iz toga. Meni se film svideo baš takav kakav jeste, pogledala sam ga više puta, mislim da ću u budućnosti još koji put, jer ovaj film to zaslužuje, zbog originalno obrađene tematike koja je jako bitna za ljudski rod. Svaka preporuka.

9/10

ChildrenOfMen-2