Capharnaüm/ Capernaum (2018)

I want to make a complaint against my parents. I’d want adults to listen to me. I want adults who can’t raise kids not to have any. What will I remember? Violence, insults or beatings, hit with chains, pipes, or a belt? The kindest words I heard were get out son of a whore! Bug off, piece of garbage! Life is a pile of shit. Not worth more than my shoe. I live in hell here. I burn like rotting meat. Life is a bitch.I thought we’d become good people, loved by all. But God doesn’t want that for us. He’d rather we be washrags for others. The child you’re carrying will be like I am.

Capernaum je libanska drama koja je snimljena sa nekih četiri miliona dolara, a preko noći je postigla veliki uspeh, naročito u Kini. Film je dobitnik nagrade žirija na festivalu u Kanu gde je nakon premijere dobio 15-ominutne ovacije. Između ostalog je bio u konkurenciji za Oskara u kategoriji stranih filmova, gde je izgubio od filma Roma Alfonsa Kuarona. Na čelu poveće autorske ekipe stoji Nadine Labaki, cenjena libanska glumica.

Scenario nam predstavlja Zeina, libanskog dečaka koji na početku filma tuži rodititelje zbog toga što su ga rodili i time osudili na život u bedi. Nakon toga se radnja vraća u prošlost i vidimo njegovu svakodnevnu borbu na ulicama Bejruta, koja uključuje brigu o porodicu, fizički rad, nemaštinu i glad. Stekao je uličnu mudrost i više se ne oslanja na svoje roditelje, a zaplet nastaje kada njegova sestra bude prodata radi udaje i Zein odlučuje da pobegne. Tom prilikom će sresti etiopsku migrantkinju Rahil, koja će mu pružiti utočište u zamenu za brigu za njenog sina…

Dečak koji predstavlja Zeina je izbeglica iz Sirije koji je zaista živeo u siromašnim naseljima Bejruta. Svojim iskustvima je doprineo oblikovanju filma jer nije morao da glumi dok ga kamera snima. Ostale likove takođe predstavlja grupa neprofesionalaca čiji život odgovara onima koje tumače. Oni nisu radili striktno po scenariju, već su u većini scena spontano reagovali sopstvenim rečima i delima, pa je priča prilagođena njima, a ne obrnuto. Kako bi predstavila pravu borbu svojih subjekata, autorka je snimila preko 500 sati materijala koji se godinu i po dana montirao u film u trajanju od dva sata.

Injaritov film Biutiful sam opisao kao festival čemera i agonije, ali on gotovo dođe kao Piksarov crtani kada se uporedi sa ovim. Smešten u svet ekstremnog siromaštva, Zein je toliko toga prošao u svom kratkom životu da bi mu bilo bolje da se nikada nije ni rodio. Ne znamo koliko Zein ima godina jer njegovo rođenje, kao ni njegovih braće i sestara, nije prijavljeno, pa pred institucijama oni ni ne postoje, a njihov vrlo ograničen životni prostor se sve više smanjuje. Pratimo rutinu marginalaca i odbačenih ljudi koji se nalaze u sistemu prepunom nečovečnosti, gde su njihovi životi osuđeni na doživotnu bedu.

Pored Zeina gotovo ravnopravan lik je Rahil, koja radi slabo plaćene poslove kako bi odgajala svog jednogodišnjeg sina. Ona pokušava da zaradi za falsifikovanu boravišnu dozvolu, a sa Zein stvara pravi simbiotski odnos – ona mu nudi smeštaj i hranu u zamenu za čuvanje njenog sina. Zeinova snalažljivost, razvijena tokom godina boravka na ulici, sada posebno dolazi do izražaja, jer vara i krade ne samo da bi sačuvao svoj život. Sve je ovo predstavljeno gotovo kao dokumentarni film, pa su realizam i autentičnost siromašnih delova Bejruta potpuno poražavajući.

Gotovo svaka scena poseduje jak emocionalni intenzitet, a usred tih neljudskih uslova bljesne poneka poetska slika puna neočekivane nežnosti i nade. Iza premise slučaja u kome dete tuži svoje roditelje dobijamo jasnu poruku da se nešto mora učiniti, ali mi ne dobijamo odgovor ili predloge kako da se situacija ovih ljudi popravi – nije važno da razumemo političke ili socio-ekonomske uzroke njihovog siromaštva, već da konstatujemo da je život mnogih ljudi u Bejrutu osuđen na konstantu bedu i strah. Nedvosmisleno je da iza svega stoje dobre namere, ali dvočasovno gledanje kadrova u kojima gotovo konstantno izbijaju pesimizam i nihilizam se lako može graničiti sa eksploatacijom.

Ono što je ostavilo najveći utisak na mene su Zeinove oči prepune beskrajne tuge, očaja i nemoći, iz kojih je život isisao svu svetlost. Njegovo detinjstvo je ukradeno, nije se školovao, suočava se sa korupcijom i rasizmom, a njegovi roditelji su slabi u gotovo svakom smislu. Međutim, kao i u slučaju Uksbala iz gorepomenutog filma, Zein je pun motivacije da se ne preda i da gura napred, čak i kada njegova borba ne donosi željene rezultate. Kako priča odmiče tako i on sve više deluje i fizički i psihički iscrpljeno, sve do konačnog epiloga koji njemu, ali i nama, dođe kao blagoslov. Danas Zein živi u Norveškoj i nedavno je ulogom u filmu The Eternals postao deo Marvel univerzuma.

Capernaum je veoma efikasna i saosećajna melodrama koja nam predstavlja duboko razarajući pogled na ljude koji zaslužuju mnogo više od života – u haotičnom svetu prepunom bede i očaja, autori uspevaju da pronađu malo prostora za nežnost i nadu.

moja konačna ocena: 9/10